Piše: Draško ĐURANOVIĆ (Pobjeda)

Kako to fino ide unutar Ure. Baš onako, bratski.

Prvo brat Blažo (Rađenović), direktor Morskog dobra, i sudeći po transkriptima sa mjera tajnog nadzora, daljni brat kriminalne grupe od milošte zvane ,,Budvanska“, hitro predloži ime, a onda škaljarski-Skaj-brat Abaz (Dritan), lider Ure i odlazeći premijer, šmekerski namigne. I, eto, trajekt se zove, baš dritanovski – ,,Ruka pravde“. Baš pravedno: naše pare (3,2 miliona eura) za Dritanovu (ploveću) reklamu. I baš prikladno, u ovo predizborno vrijeme.

Mada, ako je onaj metuzalem-trajekt ,,Prizma“, ono plovilo što su Hrvati htjeli da ga daju u staro gvožđe, preimenovan u ,,Trideseti avgust“ – sve u slavu litijaške pobjede ,,naroooda“ i premijera Zdravka Krivokapića, red je, misle čelnici iz Ure, da se ovaj novi, grandiozno plaćeni, nazove – u čast politike najduže odlazećeg a sveprisutnog premijera Dritana Abazovića.

Kako se ono kaže: nomen est omen, ime je znak, obilježje. I kao što roditelji đeci biraju imena, recimo Srećko – da bude srećan ili Zdravka – da bude zdrava, tako su i čelnici Ure odlučili da imenom novokupljenog broda ovjekovječe vlastitu politiku. I nije bitno što je ruka pravde selektivna, niti je važno što čelnici Ure državnim novcem upravljaju kao da je njihov, lični ili partijski.

To je nepisani zakon nove Crne Gore na koju se moramo navići: kad si na vlasti – možeš sve.

Nida-jaki-bog da se treći uraš, onaj dvostruki ministar, brat Filip (Adžić), odluči za kupovinu nekog vojnog broda, razarača ili krstarice. Morali bi ga nazvati – ,,Potonja je Ura“.

E, to bi baš bilo najprikladnije. Jer, državi je posljednja ura kada je dopušteno da, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, Abazović&company državne položaje koriste u svrhu primitivnog, ponekad cirkuzantskog, ličnog i partijskog samoreklamerstva.

Već viđeno, u susjedstvu. Dritan Abazović je odavno odlučio da kopira politiku svog mentora iz Beograda, Aleksandra Vučića. Počev od svakosatnih tvitova, fleš uradaka na tik-toku, fejsbuk objava i svakodnevnog pojavljivanja u režimskim medijima, sve do mnogo ozbiljnijeg alata – korišćenja državne fukcije za lične i političke obračune.

No, za razliku od Vučića, beogradskog vožda, koji ima realnu političku silu naprednjaka i vjernih saveznika partija koje vuče za sobom, Abazović sa svojom jedva-iznad-cenzusa Urom, djeluje kao karikaturalna kopija, kao neka bagovana ili kineska verzija originala, spremna za crnogorsko tržište.

I dok se Vučić sprema, za Vidovdan, da sa pozicije lidera SNS-a poskoči na mjesto velikog vođe Narodnog pokreta za Srbiju, Abazović koristi posljednje dane premijerskog mandata da se izbori za neku ulogu u novoj vlasti 11. juna. Zato pokušava da politiku Ure brendira po koritima brodova i da svekolikim partijskim zapošljavanjem sebi obezbijedi poziciju budućeg ,,poželjnog koalicionog partnera“.

Djeluje bizarno, ali ne treba potcjenjivati Abazovićevu vještinu opstajanja u državnom sedlu. Za nepune tri godine uspio je da politički prevari i bivšeg premijera Krivokapića koji ga je postavio za desnu ruku u izvršnoj vlasti; i da preigra bivšeg predsjednika Đukanovića koji ga je, sa svojim DPS-om postavio za premijera umjesto premijera; i još da istovremeno obezbijedi podršku i Zapada i ovdašnjeg ,,Istoka“ – Demokratskog fronta i Demokrata za promjenu čelnih ljudi u pravosuđu i tužilaštvu…

Uostalom, ko bi, osim beskrupuloznog Dritana Abazovića, mogao – samo mjesec i nešto nakon postavljenja za premijera Crne Gore – da prekrši koalicioni sporazum sa DPS-om, SDP-om i drugima i da, bez zazora, potpiše ,,temeljni“ ugovor sa Crkvom Srbije kojim je Beogradu ,,darivao“ ono što niko nikada nije smio – dio crnogorske teritorije i svu sakralnu crnogorsku baštinu?

A da poslije, već sredinom avgusta, ponovo postane dio parlamentarne većine, sve sa liderima partija kojima je u aprilu okrenuo leđa? Očito je: čovjek posjeduje vrstu rijetkog talenta – za prevare drugih u vlastitom interesu. Uostalom, ko bi drugi, ko ima zeru lične i političke časti, mogao više i bolje da u život sprovede ideju vodilju – sve dajem za vlast, vlast ne dajem ni za što.

Zato bi valjalo da u Uri još jednom razmisle da li je adekvatno novo ime grčkog trajekta. Možda da se dogovore sa Demokratama – nekadašnjim mrskim neprijateljima a sadašnjim predizbornim milim saveznicima – i amandmanski djeluju da se bivši ,,Telamon“ ipak nazove drugačije. U skladu sa predizbornim zajedničkim sloganom. Nešto kao – ,,Hrabro se (p)lovi u mutnom“.