Piše: SENAD AVDIĆ

PONEDJELJAK, 29. MAJ

Sinoć je gostujući na jednoj beogradskoj televziji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio da sutra očekuje jedan od najtežih dana na Kosovu. Danas se od ranih jutarnjih sati to obistinjuje. Sukobi Srba sa kosovskom policijom i međunarodnim mirovnim snagama u općinama na sjeveru Kosova, gdje su oni u većini, brutalniji su nego ikada u posljednjih nekoliko godina. Nakon što je sukob okončan prebrojavaju se povrijeđeni i ranjeni, na obje strane ih ima više od stotinu. Vučić je ponovo naredio pokrete vojske, najviši međunarodni zvaničnici pozivaju na smirivanje strasti. Američki diplomati prvi put od osamostaljenja Kosova oštro osuđuju kosovski državni vrh predvođen premijerom Albinom Kurtijem i najavljuju mu sankcije. Također, po prvi put kosovski Srbi donekle otkazuju poslušnost liderima tzv. Srpske liste, stranke ili pokreta, koji je transmisija Beograda i koji na terenu provodi politiku Aleksandra Vučića. Ta je politika prije nekoliko mjeseci naredila Srbima da napuste institucije Kosova, policiju, pravosuđe, ministarstva... Ta je politika prije nekoliko nedjelja tražila od Srba da bojkotiraju lokalne izbore u četiri općine na Sjeveru Kosova. Ista je politika prije dva dana potjerala kosovske Srbe da putuju u Beograd na propali Vučićev miting. Kosovska policija je istog časa zauzela zgrade općina u koje je uselila nova administracija, u kojoj nema Srba. Nema nikakve dileme da je Srbima koji su se tek vratili sa njegovog  mitinga Vučić sugerisao da po svaku cijenu i što prije pokušaju ponovo zauzeti zgrade općina. Tako se desio, što bi rekao predsjednik Srbije, najteži dan u posljednjih nekoliko godina.

Ovakvo neodgovorno eksperimentiranje i gotovo sadističko poigravanje beogradskih vlasti sa kosovskim Srbima nije počelo sa Vučićevim režimom. Moguće ga je pratiti u neprekinutom kontinuitetu od skoro 35 godina. Nema vlasti, od one Slobodana Miloševića do aktuelne Vučićeve, koja nije tobožnjom brigom za njih svela srpsku zajednicu na Kosovu na stotinjak hiljada duša. Danas, dakle, kosovska policija iz koje su po nalogu Beograda izašli policajci Srbi štiti zgrade općina u kojima su na izborima pobijedile albanske partije jer srpske nisu ni izlazile na njih. Uhapšene srpske prosvjednike sudit će sudije Albanci, jer ni u pravosuđu Kosova nema Srba. To je, kad se podvuče crta, saldo politike koju 11 godina vodi Vučićev režim na Kosovu. Toj politici ljudi, njihovi životi i sudbine, nemaju nikakvu ulogu i značaj, jer se ta politika bavi teritorijom, a ne brigom za žive ljude.

UTORAK, 30. MAJ

Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković tokom službene posjete Slovačkoj obišao je u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi kolekciju vrijednih, rijetkih rukopisa, koju je ovoj instituciji prije više od 100 godina prodao Safvet-beg Bašagić. Poznati bosanskohercegovački intelektualac prodao je svoju raritetnu biblioteku da bi osigurao novac za liječenje.

Konaković je nakon obilaska ove vrijedne kolekcije kazao da će on i njegovo ministarstvo u sklopu, kako je rekao, kulturne diplomacije, osigurati da se Bašagićeva djela uskoro nađu pred publikom u BiH.

Sve je u njegovoj pompeznoj izjavi krivo, pogrešno i ignorantsko. Prvo, nije riječ o Bašagićevim djelima, nego o rukopisima, knjigama koje je on marljivo godinama skupljao i koja se nalaze na popisu UNESCO-ove kulturne baštine. I drugo, ovu kolekciju su u posljednjih desetak godina građani Sarajeva, Banjaluke i Mostara već imali priliku vidjeti. Istina, njen dolazak nije osigurala „kulturna diplomacija“ BiH, nego je plod truda diplomata i političara Slovačke.

Ne bi ovih nekoliko ilustracija površnosti i neznanja ministra koji nas predstavlja u svijetu zasluživali pažnju da ne govore o mnogo važnijim i depresivnijim fenomenima. Prvo, svaka nova vlast ponaša se ignorantski, kao da ništa prije nje nije bilo ni važno, ni vrijedno. Svijet, po pravilu, počinje od njih. Oni ne priznaju prethodno naslijeđe i poništavaju svaki kontinuitet. Konzervativna i nacionalistička politička koncepcija umjesto kontinuiteta bira tradiciju, i to onu koja podupire narodnjački, odnosno nacionalistički antimodernizam.

I druga stvar, primjer Safvet-bega Bašagića sa početka prošlog vijeka koji je prodao vrijednu kulturno-istorijsku baštinu u inostranstvo da bi se mogao liječiti, otvara pitanja socijalno-materijalnog statusa suvremenih naših pisaca i umjetnika. Znaju li vlasti, pa i ova čiji je najistaknutiji predstavnik ministar Konaković, kako žive, gdje se i kako se oni liječe, spašavaju, prodaju li naši današnji pisci porodične srebrnine i umjetnine da bi spašavali svoje živote i zdravlje. Dževad Karahasan, jedan od najvećih ovdašnjih i regionalnih pisaca, umro je nedavno u bolnici u Grazu u Austriji. Na njegovu sreću, zahvaljujući austrijskim vlastima i kulturnim institucijama, liječenje mu je bilo osigurano...     

SRIJEDA, 31. MAJ

Odmah nakon likvidacije premijera Zorana Đinđića, u martu 2003. godine,  policija je u Srbiji pokrenula akciju „Sablja“ tokom koje je uhapšeno čak 10 hiljada ljudi. Svi uhapšeni su se dovodili u vezu sa organiziranim kriminalom, zločinačkim udruživanjem, ubistvima, otmicama. Među prvima su tog marta prije 20 godina uhapšeni Jovica Stanišić i Franko Simatović, bivši čelnici resora Državne bezbednosti Srbije. Njih su dvojica već četiri godine bili u penziji, gdje ih je poslao Slobodan Milošević uoči napada NATO saveza na tu zemlju. Zbog čega su onda Đinđićevi nasljednici uhapsili najpoznatiji dvojac srpskog DB-a? Pa zato što su jako dobro znali da se nijedna ozbiljna zavjera, organizirani zločin u Srbiji, i ne samo u Srbiji, nije mogla obaviti a da u tome ne sudjeluju ljudi povezani sa Službom. Tih je godina veliki srpski dramski pisac Dušan Kovačević napisao dramu i snimio film „Profesionalac“. Bila je to blistava, ali zastrašujuća metafora monstruzne sveprisutnosti Službe bezbednosti u miloševićevskoj eri, koja nije prekinuta ni nakon dolaska novih vlasti nakon Petog oktobra.

Vlastima u Srbiji dobro je došla optužnica iz Haaga protiv Stanišića i Simatovića koja ih je teretila za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj. Riješili su se njihovog prisustva u Srbiji. Neka gorko-crna ironija je htjela da su u presudi 2021. godine u Haagu Stanišić i Simatović bili presuđeni samo za zločine koje su pripadnici paravojske pod njihovom kontrolom počinili u općini Bosanski Šamac. Tu jedinicu u Šamcu, koju je formirao SDB Srbije, predvodio je Zvezdan Jovanović, čovjek koji će 11 godina kasnije snajperom likvidirati premijera Zorana Đinđića, rođenog u Šamcu.

Iako se većina suđenja čelnicima srbijanske Službe državne bezbednosti u Haagu odvijala iza zatvorenih vrata, moglo se nekako osjetiti da je tužiteljstvo prikupilo mnogo više dokaza i osiguralo značajniji broj svjedoka-insajdera nego što su Stanišić i Simatović mogli pretpostaviti. Nema savršenog zločina, a dio krvavih poslova koje je SDB Srbije preuzela na sebe u sklopu sveobuhvatnog zločinačkog poduhvata početkom 90-ih, bio je sasvim blizu tome. U Bijeljinu na samom početku rata upali su pripadnici Srpske dobrovoljačke garde predvođeni Željkom Ražnatovićem Arkanom. Istu jedinicu iz Srbije vidimo tri po godine kasnije u Sanskom Mostu kao egzekutore nad stotinjak preživjelih hrvatskih i bošnjačkih civila. Tužiteljstvo je prema današnjoj presudi Žalbenog vijeća napravilo čvrstu vezu između ova dva događaja i njihovu organizacionu i financijsku oslonjenost na DB Srbije i njegove čelne ljude. Isti rukopis je prepoznat u djelovanju Belih Orlova i Šešeljevih četnika u Zvorniku, Mića u Doboju, Crvenih beretki u Bosanskom Šamcu.

Gledao sam izraz lica Jovice Stanišića tokom čitanja presude. Novinarka Radio-televizije Srbije koja je izvještavala iz Haaga uradila je to isto, i javlja da je iz Stanišićeve mimike mogla predvidjeti sadržaj konačne presude njemu i Simatoviću. On je pred kraj izricanja, javlja beogradska novinarka sa lica mjesta, prekrio lice rukama kako bi od kamera sakrio da govori sam sa sobom. Ponašanje, gestikulacija, mimika Jovice Stanišića u sudnici nije bila samo reakcija nekoga ko je osuđen na 15 godina robije. Biio je to teška reakcija nekog kome se raspao životni projekat u kojeg je uložio sve i žrtvovao još više. Osnovni smisao i cilj tog projekta bio je da ostane tajan, nedokučiv i nekažnjiv. Haška presuda je, međutim, manje-više sve važne tajne njegovog posla uspjela rasvijetliti, najbitnije kockice višegodišnjeg zločinačkog projekta složiti bez mnogo nepoznanica. Žalbeno vijeće je Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću izreklo veliku presudu sa relativno malom zatvorskom kaznom.    

ČETVRTAK, 1. JUNI

Nikada nisam bio član Saveza komunista, ne zato što to nisam želio biti, niti iz razloga što me komunisti nisu htjeli prihvatiti u svoje redove. Jednostavno je „mapa puta“ prijema u Partiju bila prekomplicirana za mene, kao što mi je odbojna svaka birokratska procedura, molbe, žalbe, šalteri, potvrde... Morao vam je tih godina neko od autoriteta, kome drugovi vjeruju, pisati „karakteristike“, preporuke za članstvo u Partiji.

U srednjoj školi su me neoprezno vjerujući u mene kao perspektivnog SKOJ-evca uputili na političku nastavu-obuku u Pionirski Dom Boško Buha na Grbavici. Neka sam predavanja istaknutih društveno-političkih radnika tog vakta odslušao. Ali nedovoljno da bih dobio diplomu, jer sam više časova proveo u kafani hotela „Bristol“, u kojoj je, vjerujte mi na riječ, nekada bilo alkohola.

Kasnije su moji poslodavci iz nekih razloga bili ubijeđeni da sam član Partije, a ja ih u tom uvjerenju nisam želio razočarati. Postojalo je u toj partijskoj birokratskoj praksi nešto što se zvalo „poveznica“, personalni partijski dosje koji ste nosili sa sobom kada mijenjate posao, odnosno partijsku ćeliju.

Sjećam se prvih primjera javnog napuštanja Saveza komunista. Negdje 1989. godine Rasim Kadić, tadašnji predsjednik omladine BiH, u prisustvu novinara i foto-reportera podigao je svoju partijsku dokumentaciju iz općinskog komiteta SK, ispisujući se tako teatralno iz komunističkih redova. Uskoro je to postalo trend, pa kao i svaka masovna kampanja više nije bio medijski zanimljiv.

Nedavno sam predložio na ovom mjestu da se uvede nekakav prelazni rok i unese malo fair playa tokom mijenjanja stranačkih dresova, umjesto što se to obavlja stihijski i permanentno. Nisu me shvatili ozbiljno. Danas je jedan dugogodišnji član Stranke demokratske akcije prešao u Demokratsku frontu, a lider te stranke Željko Komšić ga je dočekao toplo i raširenih ruku, kako  Guardiola u Manchester Cityju nije dočekao Erika Haalanda. Provjeravaju li današnje stranke politički bonitet i javni ugled ljudi koji prelijeću kod njih iz drugih partija, ili ih uzimaju đuture, na neviđeno?

Pretpostavljam da je Komšić nekada priman u SK i da je morao donijeti karakteristike na osnovu kojih su ga drugovi prihvatili u redove avangarde radničke klase. Nekada za članstvo u Partiji nije bila dovoljna samo tvoja dobra volja i ambicija, postojali su neki kriteriji: koliko si ti birao partiju, još je više ona birala tebe. Kada jedan mladi, ali iskusni stranački uhljeb poput ovog bivšeg SDA-ovca, čija je, kako mediji pišu, cijela familija na budžetskom krvotoku, pređe u drugu stranku, nije više samo sumnjiv on, niti njegova bivša stranka: težina odgovornosti je na onim koji u njemu takvom vide pojačanje i kadrovsko osvježenje! Što se mene teče, uvijek sam se rukovodio dosjetkom pokojnog Igora Mandića: Volio bih da imamo stotinu stranaka, pod uslovom da ne moram biti član nijedne.

PETAK, 2. JUNI

Američki ambasador u Bosni i Hercegovini Michael Murphy održao je danas u Tuzli predavanje koje po otvorenosti i direktnom govoru ne spada u žanr diplomatske, suhoparne komunikacije. Murphy je govorio živo, konkretno i polemično iznoseći stavove koji se mnogima neće dopasti. On nije govorio samo u svoje ime, nego su njegove riječi bile odraz aktuelne američke politike i geopolitike prema Bosni i Hercegovini i regionu.

Nijedan američki diplomata, u BiH niti izvan nje, nije tako eksplicitno kazao kao što je to učinio Murphy da je američki interes za BiH u stalnom padu još od 2006. godine. Taj proces zahlađivanja vanjske politike SAD prema BiH ambasador je doveo u direktnu vezu sa propašću tzv. Aprilskog paketa ustavnih reformi, američkog projekta koji je srušen u Parlamentu BiH. I u to vrijeme je Murphy boravio u BiH, pa mu je taj slučaj veoma dobro poznat. On je danas kazao: „Na žalost, Aprilski paket koji je predstavljao veliki korak ka  integraciji u EU potopljen je od malog broja političkih lidera koji nisu mogli prihvatiti ništa osim onoga što su oni smatrali savršenim“. Murphy je zaključio da je iz današnje perspektive jasno da su „lideri koji su dobili kompromis i obećavali savršenstvo 2006. godine uništili najbolju šansu koja se do tada pojavila za provođenje istinskih reformi“.

Aprilski paket ustavnih promjena bio je američki projekat kojeg je sa lokalnim političarima u BiH pokušao provesti iskusni diplomata Donald Hays. Nakon višenedjeljnog usuglašavanja, rasprava, prijedlog ustavnih reformi nije dobio potrebnu dvotrećinsku većinu u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Ključni glasovi protiv Aprilskog paketa bili su oni zastupnika Silajdžićeve Stranke za BiH, te HDZ-a 1990, predvođenog Božom Ljubićem. Ovoj grupi se u posljednji trenutak pridružio zastupnik SDA Mehmed Žilić.

Američka diplomacija je pripremala veliki ceremonijalni prijem za bosanske političare u Washingtonu, u sve je bila uključena tadašnja državna sekretarka Condoleezza Rice. Aprilski paket je predstavljao nastavak američkog angažmana u BiH trasiranog Daytonskim sporazumom. Izbor Donalda Haysa nije bio slučajan, on je bio blizak suradnik Richarda Holbrookea, tvorca sporazuma u Daytonu. Propast Haysove misije u Bosni, američka je administracija doživjela kao vlastito poniženje i čin nezahvalnosti bosanskih političara. Nakon toga, što je potvrdio danas i ambasador Murphy, američka diplomacija odustaje od bilo kakvih ambicioznih planova za BiH.

Protiv Aprilskog paketa glasalo je tada nekoliko manjih stranaka i nezavisnih zastupnika, ali su ključni protivnici, kako rekosmo, dolazili iz redova Stranke za BiH i HDZ-a 1990. Lideru SBiH Harisu Silajdžiću patriotska retorika kojom je osporavao Aprilski paket pomogla je da se te godine domogne funkcije člana Predsjedništva BiH, ali su nakon isteka mandata i on, kao i njegova stranka, gurnuti na političku marginu. Božo Ljubić, kao drugi najvažniji rušitelj Aprilskog paketa, ostao je aktivan na političkoj sceni. Danas, 17 godina kasnije, on je jedan od ključnih aktera u Hrvatskom narodnom saboru, inicira amandmane na izmjene Ustava BiH, relevantan je sugovornik stranim diplomatama. Ako je Aprilski paket, kako tvrdi ambasador Michael Murphy, bio istorijska prilika za reformu Ustava BiH i euroatlanske integracije, nije li malo licemjerno Ljubića, jednog od rušitelja tog projekta, danas promovirati u ideologa proevropskih inicijativa i ustavnih reformi?! Silajdžić je kažnjen za svoju odgovornost u rušenju američkog projekta, Ljubić je na tome činu politički profitirao!        

SUBOTA, 3. JUNI

Sinoćnje gostovanje Munira Alibabića, nekadašnjeg visokopozicioniranog obavještajca, na jednoj televiziji danas je tema brojnih  članaka, komentara na društvenim mrežama. Alibabić je govorio otvoreno, precizno i kritički o brojnim temama, od suradnje sa Haškim tribunalom, obavještajnom ratu protiv BiH, borbi protiv kriminala i korupcije, do utjecaja domaćih i stranih političara na sugurnosno-obavještajnu scenu u zemlji.

Ono na šta treba ukazati u njegovom slučaju, jeste da je u posljednjih tri decenije Munir Alibabić proveo samo dvije godine u aktivnoj obavještajno-sigurnosnoj službi, kao direktor Federalne obavještajne službe i kreator buduće državne agencije OSA-e. Alibabića je prvi put smijenio Alija Izetbegović u ljeto 1994. godine. Tadašnji predsjednik Predsjedništva je više vjerovao kriminalno-profiterskoj strukturi u tadašnjem MUP-u i Armiji BiH nego Alibabiću, koji je kao tadašnji šef sarajevske policije istraživao njihov kriminal, hapsio odgovorne za pljačku, korupciju, ratne zločine. Deset godina je Alibabić proveo u penziji kada ga je vlast Alijanse za promjene postavila za šefa naprije AID-a, kasnije i Federalne obavještajne službe. Tokom dvije godine provedene na toj poziciji Alibabić je djelovao energično, beskompromisno na uvođenju reda i zakona. Odstranio je, koliko mu je bilo dopušteno, stranačke kadrove iz obavještajnog sektora, dokumentirao i pisao kaznene prijave protiv svojih prethodnika, njihovog koketiranja sa terorizmom i zločinima, prikupljao dokumentaciju o ratnom profiterstvu. Smijenio ga je u jesen 2002. godine visoki predstavnik Paddy Ashdown uz neuvjerljivo i pomalo uvredljivo objašnjenje. Navodno je Alibabić povjerljive informacije doturao medijima. No, pravi razlog je bio drugačiji: tadašnji direktor FOSS-a Alibabić na isti način na koji je domaće političare sprječavao da mu se miješaju u posao, to nije dopuštao ni stranim diplomatama i njihovim obavještajcima. Samostalna, nezavisna i profesionalna obavještajna zajednica, vidjelo se na njegovom primjeru, nije odgovarala nikome, ni domaćim ni stranim akterima. U eliminiranju Alibabića strani i domaći kriminalizirani obavještajci i pravosuđe fabricirali su 2003. kampanju njegovog javnog kompromitiranja. Tada je sa nekoliko opozicionih političara i novinara optužen da je pripremao državni udar, što je parlamentarna komisija koja je tim povodom formirana odbacila kao špijunsku konstrukciju i tražila odgovornost onih koji su u njoj sudjelovali.

Mijenjale su se tokom zadnjih dvadesetak godina vlasti, ali nijednoj od njih nije padalo na pamet da rehabilitira, a pogotovo angažira Munira Alibabića. Politički lideri dobro znaju da ga ne bi mogli kontrolirati, niti zaustaviti u borbi za uspostavljanje pravne države. Strancima je, također, jasno da on ne bi bespogovorno slušao i ispunjavao njihove želje. Odnos prema Alibabiću u zadnje tri decenije je lakmus papir istinskih namjera svih aktera da profesionaliziraju obavještajno-sigurnosni aparat i uvedu pravnu sigurnost i poredak u zemlji.     

NEDJELJA, 4. JUNI

Ovaj novinar je američku profesionalnu košarku počeo pratiti prije nekih trideset i pet godina, kada su tadašnje televizije u kratkim isječcima donosile izvješća o dešavanjima iz NBA lige. I danas se sjećam uzbuđenja tokom gledanja prvog jugoslovenskog košarkaša koji je nastupio za NBA ligu, Vlade Divca, koji je igrao u veličanstvenoj ekipi Los Angeles Lakersa predvođenih Magicom Johnsonom. Nezaboravne su slike očajnog i poniženog Dražena Petrovića dok je provodio utakmice na klupi Portland Trail Blazersa. Nisam Dražena gledao u dresu New Jersey Netsa, u kojima je odigrao samo jednu veličanstvenu sezonu uoči tragične pogibije prije 30 godina.

Ovih dana je počelo Veliko finale NBA lige između Denver Nuggetsa i Miami Heata. U prvom utakmici Nikola Jokić je na blistav način doveo svoj tim do pobjede. Pratim, dakle, fanatično sve što je na satelitskim kanalima i mrežama  dostupno sa NBA parketa. Nakon rata upravo je OBN televizija najviše doprinijela popularizaciji ovog veličanstvenog sporta. Gledali smo Tonija Kukoča, Arvidasa Sabonisa, Peđu Stojakovića, Pau Gasola. Teško mi je pao kraj veličanstvene karijere Dirka Novitzkog, najboljeg evropskog košarkaša u istoriji. Uživao sam godinama u majstorijama Tonyja Parkera. Ali, nikada-zanikada nijedan evropski košarkaš kojeg sam gledao nije bio dominantan i nedodirljiv kao Somborac Nikola Jokić. Njegova veličina nije samo rezultat fizičke dominacije i posvećenog rada, Jokićeva superiornost proističe iz njegovog karaktera, staloženog, mudrog i nesebično skromnog. Vjerovatno će ove godine osvojiti NBA prsten, ali ako i ne bude tako, on je jednostavno najbolji košarkaš koji danas igra u NBA Ligi i jedan od najvećih ikada!