Od pada Sovjetskog Saveza, postoje dva scenarija koja su zaokupila maštu Zapada. Prvi je da će zahvaljujući klimatskim promjenama doći do smaka svijeta koji će podsjećati na Knjigu Otkrivenja, a drugi je da smo na korak od stvaranja umjetne inteligencije koja će uništiti čovječanstvo, piše Sherelle Jacobs za Telegraph.

Nasuprot tome, stav prema prijetnji koju predstavlja Rusija, tvrdi autorica, graniči s lakoumnošću. Šokantno je da neuspjeli puč Wagnerovih pobunjenika nije dočekan sa strepnjom niti s trezvenom procjenom posljedica. Velik dio Zapada sa strahopoštovanjem je gledao dok su stručnjaci proglašavali kraj Putinove vladavine, a nakon toga je uslijedilo čuđenje kad je Jevgenij Prigožin prekinuo pobunu.

Ovo govori o slijepoj tački Zapada koji je beznadno zadovoljan egzistencijalnom prijetnjom koju predstavlja zagonetna i opasna zemlja koja je na mnogo načina izvan naše sposobnosti razumijevanja. Hollywood više zanimaju psihopatski roboti nego istraživanje ruske "duše". Unatoč ratu u Ukrajini, zapanjujuće je malo zanimanja za poimanje ruske elite kao donositeljice apokalipse.

Dok zapadna apokaliptična tradicija strahuje od istrebljenja čovječanstva vanjskom prijetnjom, ruska elita još od srednjeg vijeka zamišlja samu Majku Rusiju kao antikrista i donositelja Posljednjih vremena kroz filozofiju, film i književnost. Bizarna kritika fašističkog ruskog režima protiv ukrajinskog "nacizma" ne čini se samo ironičnom, već i jezivim ispunjenjem proročanstva da je Rusija osuđena postati upravo ono od čega strahuje. Ispadi moskovskih TV stručnjaka koji se pitaju zašto bi svijet bez Rusije trebao postojati dio su duboko ukorijenjene nihilističke tradicije.

Lako se odbacuje ideja da nuklearno naoružana Rusija još uvijek može predstavljati katastrofalnu prijetnju čovječanstvu. Rudimentarna analiza nedavnih događaja sugerira da Putinova pozicija nikad nije bila slabija, a Wagnerova pobuna srušila je njegov autoritet. Vojni moral također je ozbiljno narušen i pitanje je hoće li imati izbor ili će morati preusmjeriti resurse da spriječi daljnje pobune kod kuće.

Jesmo li toliko uvjereni da je prijetnja gotova i da je Kremlj neutraliziran vlastitom nesposobnošću?

Prvi zabrinjavajući scenarij je da Putin zna da je njegov politički status terminalan zbog čega bi mogao doći u iskušenje da tok ukrajinskog rata usmjeri prema izazivanju novog svjetskog rata. Priča se da se Putin više od ičega boji toga da se približava kraju poput Sadama Huseina ili Moamera Gadafija. Uz gospodare rata koji prijete njegovom autoritetu, Međunarodni kazneni sud izdao je nalog za njegovo hapšenje pa se čovjek mora zapitati priželjkuje li zapravo brzu smrt.

Ako je tako, mogao bi doći u iskušenje da upotrijebi taktičko nuklearno oružje u ratu protiv Ukrajine kako bi promijenio dinamiku rata u svoju korist. Transfer taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiju i potragu za nadograđenim novim dometima nuklearnih projektila trebalo bi shvatiti krajnje ozbiljno. Također bi trebali ostati otvoreni za teoriju da je Kremlj iz temelja promijenio nuklearnu strategiju, od osnovnog odvraćanja do regionalnog agresivnog stajališta.

No nije Putin jedini faktor. Drugi potencijalno razoran scenarij uključuje divljanje ruskih gospodara rata. Ruski predsjednik zemljom je upravljao kao mafijaškom korporacijom, pod kontrolom je držao kapitalističke barune koji su preuzeli kontrolu nad resursima i infrastrukturom u Jeljcinovo doba jamčeći zaštitu jednima protiv drugih pod prijetnjom kompromatom. Njegov popustljiv stav prema privatizaciji sigurnosti znači da riskira da bude talac pobunjeničkih vojski nad kojima ima malo kontrole.

Dok su te milicije jednako bogate kao i oligarsi, također imaju ozbiljnu vojnu moć, primjerice Wagner koji afričkim vladama nudi sigurnost u zamjenu za ugovore o resursima. Mnogi od njih žele da rat u Ukrajini eskalira, čečenski vođa Ramzan Kadirov i zapovjednik ruske milicije u Donjecku Aleksandar Hodakovski pozvali su Kremlj da upotrijebi nuklearno oružje protiv Kijeva.

Što ako Putin izdrži ili ga čak ojačaju događaji od subote?

Historija nas uči da vođe koje prežive pokušaje državnog udara i nemilosrdno slome protivnike mogu nastaviti uživati u dugim i zastrašujućim vladavinama (npr. Hafez al-Assadov 18-godišnji mandat nakon završetka neuspjelog puča 1982. u Siriji).

Odbojnost ruske srednje klase prema osobama poput Prigožina vjerovatno je jača od užasa koji osjećaju prema Putinu. Iako su ruski mediji bili otvoreniji nego inače i održali bukvicu Kremlju da je vojnu korist stavio ispred domaće stabilnosti, obični Rusi bili su prestravljeni ponavljanjem građanskog rata koji je trajao od 1917. do 1923. Stoga su bili oduševljeni kad su zaustavljene neoružane jedinice koje nisu dio službenih snaga.

Rizik u ovom scenariju je da Putin nastavi voditi Rusiju prema fizičkoj i psihičkoj dezintegraciji kako bi odgodio konačnu tačku eksplozivnog obračuna koji slijedi. U nemogućnosti da prekine sukob, možda će nastojati da ratna iscrpljivanja potraju što je duže s nadom da će doći do promjene administracije u Washingtonu. Možda će nastaviti anestizirati frustriranu srednju klasu mitovima o sudbini dionizijske Rusije kako bi uništio apolonski liberalni poredak u kojem Rusija ne može postojati. Drugim riječima, nastavit će upravljati tempiranom bombom u scenariju u kojem ništa nije riješeno.

Neprijatelji Zapada pripremat će se za sve mogućnosti. Možemo biti sigurni da će Kina iskoristiti raspad Ruske Federacije, dok Peking već uvelike ulaže u najistočnije ruske republike. Zapad si ne može dopustiti da zabije glavu u pijesak. Što god se dogodi kao rezultat Wagnerovog državnog udara, malo je ishoda koji se čine pozitivnim u pogledu mira i stabilnosti. Vrijeme je da se prijetnja civilizaciji shvati ozbiljno.