Bosna i Hercegovina je prema podacima iz 2020. godine imala skoro 400 neprovedenih presuda Evropskog suda za ljudska prava, među kojima su možda i najznačajnije one u kojima je ovaj sud presudio da je Ustav BiH diskriminatoran prema građanima, a koje ni do danas nisu provedene iako one potvrđuju prava svim građanima zagarantirana kako Općom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, tako i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Podsjetimo, Ustav BiH je dio mirovnog sporazuma osmišljenog, napisanog i potpisanog u Daytonu (SAD) uz garancije najvećih svjetskih sila.

Evropski sud za ljudska prava je ispravio nepravilnosti počinjene u Daytonu kada je ključni cilj bio zaustaviti sukobe i stradanja ljudi, no i pored brojnih pritisaka međunarodnih predstavnika politički dogovor o ustavnim promjenama, koje zahtjevaju odluke Suda u Strasbourgu, nikad nije postignut. Možda je i najveća ironija to što je Milorad Dodik uspio sve te presude prebaciti na teren Federacije BiH tvrdeći da se one ne odnose na Republiku Srpsku, iako je Evropski sud za ljudska prava bio više no jasan i njegove presude se odnose na cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Nikakav napredak

Pogubnost politike vlasti u Bosni i Hercegovini koje godinama odbijaju provoditi presude Evropskog suda za ljudska prava, dolaze na naplatu – građanima, jer neprovođenjem tih odluka direktno se krše prava pojedinaca koja bi morala biti zagarantirana svima. Po zadnjem Izvještaju Evropske komisije o Bosni i Hercegovini za 2022. godinu “u izvještajnom periodu Evropski sud za ljudska prava donio je 19 presuda utvrdivši da je Bosna i Hercegovina u 10 predmeta povrijedila prava garantovana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Ove povrede su se ticale prava na pravično suđenje, slobodu izražavanja i zaštitu imovine. U izvještajnom periodu dodijeljeno je 666 novih predstavki organu odlučivanja Evropskog suda, čime je ukupan broj neriješenih zahtjeva pred Sudom porastao na 285. Presude Sejdić-Finci, Zornić, Šlaku, Pilav i Pudarić zahtijevaju ustavne izmjene koje bi osigurale jednakost političkih prava među svim građanima. Presude još uvijek nisu provedene i ostaju pod pojačanim nadzorom.“

Direktna posljedica toga je, kako se navodi u Izvještaju, da je “učešće pripadnika nacionalnih manjina u političkom i javnom životu i dalje slabo“, a nije postignut ni napredak “u usvajanju cjelodržavne strategije o nacionalnim manjinama“ zbog čega su “međuetnički odnosi u zemlji i dalje krhki“. Prema Izvještaju (dakle nisu provedene) i dalje su na snazi i “preporuke iz 4. Ciklusa pregleda Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina iz novembra 2017. godine prema kojima vlasti treba da osude izjave političara i javnih ličnosti koje izazivaju međunacionalnu mržnju i da preduzmu mjere za promociju međukulturalnog dijaloga i razumijevanja“.

Izvještaj Evropske komisije je decidan: “Neovisan, nepristran, odgovoran i stručan pravosudni sustav koji je učinkovit i čije se odluke uistinu izvršavaju predstavlja okosnicu vladavine prava“, te se dalje navodi da je u pojedinim slučajevima ostvaren određeni napredak u pravosudnim reformama, no “zbog nedostatka istinske političke predanosti vladavini prava i putu prema EU-u integritet pravosudnog sektora općenito se nastavio pogoršavati“. Evropska komisija smatra da je Albanija nastavila ostvarivati dobar napredak, Sjeverna Makedonija je donekle napredovala, Srbija je općenito ostvarila određeni napredak, Kosovo je ostvarilo određen napredak, Crna Gora je ostvarila ograničen napredak, a Bosna i Hercegovina kasni s reformom pravosuđa i ne ostvaruje nikakav napredak.

Odlazak građana

Napredak u oblasti vladavine prava, iako direktno zavisi od političkih odluka, najviše se tiče građana, jer jakim i funkcionalnim državnim institucijama omogućuje se napredak u reformama, a poštivanjem zakona i Ustava stvara se sigurno okruženje za sve građane. Zbog toga “nikakav napredak“ političarima ništa ne znači, osim ukoliko ih na izborima građani ne kazne zbog toga, jer izostanak vladavine prava najviše šteti građanima bez obzira da li su konstitutivni ili manjine, što potvrđuju i presude Evropskog suda za ljudska prava. Masovni odlasci građana direktno su povezani s nepoštivanjem njihovih prava u BiH.

Da su provedene ključne odluke Evropskog suda za ljudska prava koje iako donesene po pojedinačnim apelacijama imaju veliki značaj za sve građane, Bosna i Hercegovina bi danas bila puno funkcionalnija država s puno boljim uvjetima za život za sve njene građane (političkim, ekonomskim, sigurnosnim), a ne samo za elite koje su na vlasti, kakva je situacija, nažalost, sada. Upravo zbog toga je neophodno podsjećati na te presude i vršiti pritisak na elite kako bi ih implementirali.

Po apelaciji Derve Sejdića i Jakoba Fincija Sud u Strasbourgu je 22. decembra 2009. godine donio presudu kojom je naložio izmjene Ustava BiH, jer se prema postojećim ustavnim rješenjima građani Bosne i Hercegovine koji se izjašnjavaju kao ostali, Romi i Jevreji, ne mogu kandidirati na izborima za članove Predsjedništva BiH, kao ni u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, što je eklatantno kršenje njihovih prava i nedopustivo za demokratske sisteme, čak i one koji samo teže demokratiji.

Po Ustavu BiH u Predsjedništvo i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH mogu biti izabrani samo predstavnici konstitutivnih naroda BiH – Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Ova presuda zbog nemogućnosti političkog dogovora nikad nije provedena i sigurno je jedna od najvećih grešaka Ureda OHR-a što nije nametnuo odluku o tome s obzirom da ima ovlaštenja za to, jer ovdje se i ne radi o pravima političara nego o pravima građana. Izabrani političari koji smatraju da u svom mandatu treba da štitite prava samo konstitutivnih građana koji su za njih glasali nemaju nikakvo pravo da odlučuju o ustavnim promjenama koje će garantirati jednaka prava svima, i onima koji su manjine.

Građani bez prava

U prilog ovoj tvrdnji govori još jedna presuda Evropskog suda za ljudska prava, donesena

15. jula 2014. godine po apelaciji Azre Zornić protiv BiH jer se kao građanka BiH, kako se izjašnjava ne može kandidirati za Predsjedništvo BiH niti biti izabrana u Dom naroda Parlamentarne Skupštine BiH. Sud je u njenom slučaju zaključio da je došlo do povrede članka 14 (zabrana diskriminacije) u vezi s člankom 3 Protokola broj 1 (pravo na slobodne izbore) uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.

Sličnu presudu Evropski sud za ljudska prava donio je i 9. juna 2016. godine u predmetu Ilijaz Pilav, koji je pokrenuo proces protiv Bosne i Hercegovine jer se kao Bošnjak s adresom stanovanja u Republici Srpskoj ne može kandidirati za člana Predsjedništva BiH, s obzirom da se iz Republike Srpske (kao izborne jedinice) bira samo srpski član Predsjedništva BiH. Slična presuda postoji i zbog istih problema u Federaciji BiH: Evropski sud za ljudska prava donio je 8. decembra 2020. presudu u predmetu Svetozar Pudarić protiv Bosne i Hercegovine, kojom je utvrdio da je BiH diskriminirala Pudarića u vezi s pravom na kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda s teritorije Federacije BiH.

Evropski sud za ljudska prava iz Strasbourga tražio je od Bosne i Hercegovine da ukine diskriminatorske odredbe u Ustavu i Izbornom zakonu BiH, koje pripadnicima nacionalnih manjina, ali i onima koji se izjašnjavaju kao građani, te pripadnicima konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju države onemogućavaju kandidiranje na izborima za članove Predsjedništva i Dom naroda parlamenta BiH.

Ironija je da se pojedini političari kunu u Dejtonski mirovni sporazum, prijeteći ekstremnim potezima kao što je odcjepljenje Republike Srpske ukoliko neko pokuša rušiti ovaj međunarodni sporazum, dok s druge strane potpuno ignoriraju odluke međunarodnog suda koji štiti prava njihovih građana koja su navedena i u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija i u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čija je, treba podsjetiti, potpisnica i Bosna i Hercegovina. Očito se, odbijanjem presuda Evropskog suda, radi samo o zaštiti vlastitih interesa, ili tek jednog konstitutivnog naroda, dok su svi ostali diskriminirati. Treba reći da ovakve poteze političara Republike Srpske podržavaju samo Srbija i Rusija, objašnjavajući ih brigom za Republiku Srpsku.

Diskriminacija

U martu ove godine Komitet ministara Vijeća Evrope pozvao je (ponovo) Bosnu i Hercegovinu da što prije implementira presude Sejdić-Finci i slične kako bi eliminirala diskriminaciju u izbornom procesu, pri čemu su usvojili i niz zaključaka:

1. Podsjetili su da je u ovim presudama Sud utvrdio diskriminaciju osoba koje nisu pripadnici konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini ili onih koji ne ispunjavaju kombinaciju uslova etničkog porijekla i mjesta prebivališta u pogledu svog prava da se kandiduju za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine;

2. Još jednom su ponovili ključni značaj obaveze tužene države, preuzete članom 46. Konvencije, da se hitno, u potpunosti i efikasno pridržava presuda Suda kako bi se osigurala maksimalna moguća reparacija za utvrđene povrede; podsjetili na privremene rezolucije CM/ResDH(2011)291, CM/ResDH(2012)233, CM/ResDH(2013)259 i CM/ResDH(2021)427 kojima je Komitet pozvao vlasti i političke lidere Bosne i Hercegovine da mijenjaju Ustav i izborni zakon;

3. Nadalje s velikom zabrinutošću podsjetili su da je, kao direktan rezultat izostanka mjera koje je tužena država preduzela za izvršenje ove grupe presuda, do danas održani četiri puta opšti izbori pod istim regulatornim okvirom za koji je Evropski sud utvrdio da je diskriminatoran;

4. S interesom su primili k znanju koalicioni sporazum od 29. novembra 2022. koji su potpisali lideri nekoliko političkih stranaka nakon izbora u oktobru 2022. godine, kojim su se, između ostalog, dogovorili da se hitno i najkasnije u roku od šest mjeseci nakon formiranja vlada na svim nivoima, usvoje ograničeni ustavni amandmani i izmjene izbornog zakona u cilju provođenja sadašnjih presuda; također primili k znanju da su ove stranke 25. januara 2023. formirale novu vlast u Bosni i Hercegovini; (Iako je rok istekao, ništa od toga nije uradila nova vlast koja ne prestaje ponavljati da je reformatorska, bolja od prethodne)

5. Naglasili su izuzetnu važnost ponovnog pokretanja rada izborne reforme bez daljeg odlaganja i snažno pozvali političke lidere i sve relevantne organe da osiguraju da gore navedeno pisano opredjeljenje dovede do konkretnih rezultata, uz istovremeno obavljanje svih potrebnih konsultacija što je prije moguće, i da se poduzmu sve potrebne radnje kako bi se osiguralo usvajanje ustavnih i zakonskih amandmana u cilju eliminacije diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine;

6. Još jednom su istakli spremnost Vijeća Evrope, posebno Venecijanske komisije, da svim raspoloživim sredstvima pomogne vlastima Bosne i Hercegovine u ispunjavanju njihovih obaveza prema članu 46. Konvencije;

7. Odlučili su da nastave ispitivanje ovih predmeta na svom 1468. sastanku (juni 2023.)

Na ove zaključke Vijeća Evrope nisu potrebni nikakvi komentari, jer se njima raskrinkava sva surovost stanja u BiH, dok se i dalje nastavlja diskriminacija građana.

Ekipa Slobodne Bosne

(Ovaj sadržaj objavljen je u okviru projekta EU Media Reportages 2023 koji finansijski podržava EUSR u BiH. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno i stavove EUSR-a u BiH")