Piše: Vlado VURUŠIĆ ("Jutarnji list")

Svake godine isto. Već je zamorno i čemerno. U Hrvatskoj i Srbiji dijametralno suprotni stavovi o Oluji, značajnoj vojnoj operaciji koja je promijenila povijest, ali i geostrateški položaj i prioritete ovih prostora.

U Kninu svake godine istovjetna, pompozna nacionalno obojena svečanost, uz sve predstavnike najvišeg državno-političkog vrha. Možda nakon toliko godina, punih 28, i vijesti o značaju Oluje za hrvatsku sudbinu nije potrebno okupljanje uvijek cijelog državnog vrha, sa svim ministarstvima i političarima koji svojim dolaskom deklariraju svoje hrvatsko, kada već neće poštivanjem Kaznenog zakona.

Usput recimo da se ni značajni datumi iz partizanskog otpora nisu proslavljali svake godine na takvoj razini. Konačno, Josip Broz Tito je pohodio Sutjesku i Neretvu, kao najveće kultne simbole, samo jednom ili dva puta na okrugle godišnjice. Pogotovo jer je, za razliku od kliznog Dana državnosti, Oluja odnosno 5. kolovoza prihvaćen kao općenarodni praznik, koji je označio ne samo kraj iscrpljujućeg i tekućeg četvrtog rata, nego je i omogućio Hrvatskoj da uhvati posljednji vlak za euroatlantske perspektive koje su se ipak ostvarile. postali smo dio onoga što zovemo "Europa".

"OLUJA" JE SLOMILA VELIKU SRBIJU

Hrvatska jest na njezinoj repu ili tu negdje, ali ipak je dio ujedinjene Europe, NATO-a, Schengene i eura dok je većina susjeda iz regije još u stalnom strahu i krizi za državni, teritorijalni, identitetski ili nacionalni opstanak. Oluja je pragmatično i racionalno omogućila Hrvatskoj da se realizira kao "punokrvna" i funkcionalna država. Pobijedila je u ratu, slomila miloševićevsko-memorandumski projekt "velike Srbije" i uključila se u europske integracije. Vojni dio Oluje svakako je ono o čemu treba raspravljati jer nije sve bilo, blago rečeno, čisto.

Zločini, poput onih u Gruborima i Varivodama ili paleži "srpskih" kuća, koje su se dogodile u Oluji i nakon nje, trebaju svoju "valorizaciju", osudu i kajanje upravo zbog značaja same akcije i onoga što je nakon nje u državnopravnom smislu uslijedilo. Kako je biti Srbin u Hrvatskoj također je pitanje na koje treba odgovoriti većinski narod koji mora imati odgovornost za položaj manjina.

Posljednjih godina, možda desetak, nakon dolaska Aleksandra Vučića na vlast u Srbiji, koja je odgovornost za rat prebacila na druge, a Srbe učinio jedinim žrtvama, i tamo se Oluji pridaje veliki značaj - ali samo kao egzodus Srba, ne ulazeći ni u najblaži povijesni kontekst. Vučić je za ovogodišnje obilježavanje "progona Srba" izabrao bosanskohercegovački gradi Prijedor, mjesto tragičnog stradanja Bošnjaka i Hrvata, kojih je tamo pobijeno oko tri tisuće, a među njima i 102 djece, nad grobovima kojih se ni Vučić, ni Dodik, ni patrijarh Porfirije nisu postidjeli, niti ih se prisjetili.

Oluja se u Srbiji shvaća jedino kao "patnja Srba" - "ustaše slave progon Srba" gotovo je unisona kvalifikacija srbijanske javnosti i medija. A podsjetimo da je Oluja bila kraj rata u Hrvatskoj, a ne njegov početak kako se želi insinuirati. Osim toga, Oluja se predstavlja kao da je pala s neba, kao da do njezina početka ničega nije bilo, nego je počela iz čistog mira samo da se "prognaju Srbi". A prije nje bile su pune četiri godine.

KRAJ, A NE POČETAK  RATA

Vučić će se na obilježavanju Oluje postaviti kao "poglavica" svih Srba u regiji, poručujući Srbima da je zapravo on njihov predsjednik, a da oni nisu građani država u kojima žive. "Beograd više nikada neće okrenuti leđa Srbima zapadno od Drine i neće dopustiti da ih netko iznenadno progoni", kazat će u Prijedoru.

Vučić ne komemorira ni progon, ni žrtve, nego otvoreno žali što zločinačka SAO krajina nije opstala i zanemaruje sve ono što se događalo u toj memorandumskoj tvorevini, poput višegodišnjih raketiranja mnogih hrvatskih gradova u Slavoniji, Lici i Dalmaciji. Provučićevski mediji izašli su s naslovima "Genocid koji traje", "Zločinačka akcija" i "Oluja - simbol kolosalne nepravde", a političari žele implicirati da se u Hrvatskoj ne slavi ratna pobjeda, nego progon Srba. Zamorno je već desetljećima slušati isprazne, bizarne i redundantne rasprave u srpskom javnom prostoru o tome zašto je Krajina pala i sve svode samo na tegobne traktorske kolone, ne ulazeći uopće u meritum stvari i razloga koji su doveli do Oluje i takvog njezina raspleta.

Evo nekih službenih brojki: 150 tisuća Hrvata prognano je iz te zločinačke tvorevine SAO kraja 1991. godine. U Oluji je 220 tisuća Srba otišlo iz te tvorevine, ali se u sljedećim godinama njih 133 tisuće vratilo u Hrvatsku ili ostvarilo pravo na hrvatske "papire". Prema podacima HHO-a, u akciji je poginulo 677 Srba, a na hrvatskim je sudovima zbog ubojstava, pljački i paleža u Oluji i nakon što je osuđeno 2380 ljudi.