Politički analitičar i bivši bosansko-hercegovački diplomata Slobodan Šoja osvrnuo se na fenomen zla koji se ciklično ponavlja na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i cijelog Balkana. Problem je u svima nama jer djecu ne učimo da se zlo ne isplati.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

"Ne znam da li je objavljena ozbiljna studija o porijeklu i uzrocima mržnje, surovosti, bestijalnosti i nehumanosti na našem tlu? Prostoru kojeg je teško omeđiti i na kojem pušu neki nevidljivi ledeni vjetrovi koje je lako predvidjeti ali nemoguće kontrolisati.

Andrić je na svoj način sve objasnio, ali vrijedilo bi odista napisati esej iz naučnog ugla. Još je važnije da oni koji vode državu učine sve da se jednog dana sve te pošasti svedu na razumnu mjeru, a ne da se trude da ih ojačaju.

Naše je tlo trusno, opako i naopako i jedno je od najjezovitijih u Evropi. Vijekovi prolaze a mi s vremena na vrijeme, kao u naglim i neizlječivim nastupima ludila kojima je teško odrediti kraj i čije posljedice svi osjetimo, bacamo otrovno kamenje jedni na druge, malo zbog osvete, malo zbog zla i krvoločnosti u nama.

Na današnji dan 1941. godine krenula je ustaška ofanziva na Prebilovce kod Čapljine i potrajala nekoliko dana. Vodio ju je čovjek čudna imena, Ivan Jovanović, zvani Crni, a mozak operacije bio je njegov brat Ludvig Jovanović. I to je priča o nama, o tome kako se može pobjeći od vjere, ali ne i od naravi.

Od 994 prebilovačkih Srba ubijeno je 826. Jedan od preživjelih je bio moj profesor Milorad Ekmečić dok je njegovih Ekmečića ubijeno tada sedamdeset i osam. Svjedočanstva o tome šta je sve rađeno sa nevinima, naročito djecom, djevojkama i ženama su takva da ne znam da li nešto gnusnije može čovjeku na um pasti.I kad se sve završi, svi se pritaje i niko ne radi sa djecom i omladinom da im objasni da se nikad u ime jednog naroda ne smije ubijati nekog iz drugog naroda.

Da žrtva nauči djecu da ne smiju nikad postati dželati, a da dželati objasne da to ne smiju nikad raditi da ne bi postali žrtve. Nedostajao nam je takav pristup u istoriji, svima. Upravo zato često doživimo da se ugašeni vulkan ponovo aktivira i sve kreće iz početka, svako udara na svakoga, nevinih nema, a uloge dželata i žrtve se lako mijenjaju.

Sve je to napisao 1942. godine Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija: „Ljudi se podelili na progonjene i na one koje gone. Ona gladna životinja koja živi u čoveku i ne sme da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena.

Znak je dat, prepreke su uklonjene. kao što se često u ljudskoj povesnici dešava, prećutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrši u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubeđenja.

Čovek čista duha i otvorenih očiju, koje je tada živeo mogao je da vidi kako se vrši to čudo i kako se celo jedno društvo preobražava u jednom danu”.Da li će se kod nas ikad pravedno raspodijeliti krivica između svjedoka i učesnika? Da li je u arhetipskoj bezumnosti zajedničkog ludila u Bosni i Hercegovini mržnja nadmoćnija od razuma? Da li je iskorjenjiva? Kad će se pojaviti neko ko će rastjerati ukletost sa naših gudura, krševa i planina?"