Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Pravo je pohvaliti predsjednika Milatovića. Zašto? Zato što nije komentarisao „Oluju“, povodom godišnjice te vojne akcije.

Iz perspektive održanja (ili dizanja) rejtinga među pristalicama, Milatoviću je bilo oportuno da promrsi nešto, ma kako stidljivo, o srpskom stradanju u Hrvatskoj.

Međutim, sa stanovišta državnih interesa Crne Gore, najbolje je bilo da Milatović ćuti. Što je ovaj i učinio.

To znači da se Milatović ovom prilikom, iz ovog ili onog razloga, posve je svejedno, ponio kao čovjek koji je interes države stavio ispred ličnog.

Prije nego vam kažem zašto tako mislim, dozvolite da razjasnim vlastitu ideološku poziciju. Ustaše mi se gade jednako kao i četnici. Isto važi i za baliste i Handžar diviziju. Pored toga, imam nultu toleranciju za tendenciju nekih nabrijanih Crnogoraca da na (očito i sveprisutno) četničko zlostavljanje odgovaraju puštanjem ustaških pjesama – Thompsonovih, recimo. O takvom mom stavu jasno svjedoči ovo: https://zurnal.info/clanak/naspram-draze-mihailovica-mora-stajati-ljubo-cupic/23360

Takva su, dakle, moja uvjerenja. No ovo o čemu je riječ ne tiče se ni mojih, niti uvjerenja bilo kojeg drugog građanina Crne Gore. Riječ je o faktima koji u svakome od nas izazivaju emocije – no te emocije nisu u stanju fakte poništiti.

Crna Gora je članica NATO. Kao i Hrvatska. To znači da je vojska koja je izvela „Oluju“ Crnoj Gori saveznička vojska. Uriniranje po savezničkoj vojsci nemoguće je svesti pod „diplomatski stav“.

Dalje – ovo će se dijelu čitalaca CDM-a još manje dopasti, no opet: to je fakat… Da Srbija ponovo napadne Hrvatsku, crnogorska vojska bi bila dužna sa hrvatskom vojskom ratovati protiv srpske. Tako kaže famozni član 5. NATO-ugovora. Član koji je samo srce Sjevernoatlantskog saveza i koji glasi:

„Strane su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Evropi ili u Severnoj Americi smatrati napadom na sve njih, i zato su saglasne da će, u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, u ostvarivanju prava pojedinačne ili kolektivne samoodbrane priznate članom 51 Povelje Ujedinjenih nacija, pomoći strani ili stranama koje su napadnute, preduzimajući odmah, pojedinačno i zajedno sa drugim stranama, mere koje se smatraju potrebnim, uključujući i upotrebu oružane sile, radi uspostavljanja ili održavanja bezbednosti severnoatlantskog područja.“

To znači da se predsjednik Milatović do mile volje može diviti bezbrojnim načinima na koje je Momir Bulatović bio ponizan prema Beogradu i služio mu; no on je kao predsjednik države članice NATO dužan postupiti po Članu 5. Dakako: on tako ne mora postupiti. No stvari imaju posljedice, čega je Milatović očito svjestan.

O tome bi računa mogli povesti i Andrija Mandić i Milan Knežević, koji sebe vide u novoj crnogorskoj vladi. Oni su bili na Vučić-Porfirije-Dodik mitingu u Prijedoru. No ako sutradan Dodik pokuša secesiju, a NATO odluči da vojno reaguje u Bosni, njih dvojica će biti dio vlade koja će poslati vojsku na RS. Ili vlada to neće učiniti. No stvari, kao što rekosmo, iako to aktuelni crnogorski premijer ne razumije, imaju posljedice. A velike stvari imaju trajne posljedice.

Dalje; Hrvatska je članica EU. Kamo je, barem retorički, naumila i Crna Gora. Pretpostavimo da je to tačno: pretpostavimo da će za 5 ili 10 godina ova država doista biti dio EU. To znači da će, osim što je sa Hrvatskom u istom vojnom savezu, Crna Gora sa Hrvatskom biti i u istoj nad-državnoj zajednici. Što znači da je u vojno-političkom smislu Hrvatska Crnoj Gori kudikamo bliža od Srbije, koja u dogledno vrijeme neće ni u NATO ni u EU. To ne kažem ja, nego formalna logika. Koja, bez obzira na našu naviku da je ignorišemo onda kada nam se njeni nalazi ne dopadaju, djeluje pa djeluje, tradicionalno ravnodušna na našu buku i bijes.

To znači da se Crna Gora nalazi u šizofrenoj poziciji: sa jedne strane, njen predsjednik, aktuelni i budući premijer, sve stranke vlasti, pa i većina građana, izražavaju emociju koja kaže: Srbija nam je najbliža. U vojno-političkom smislu to prosto nije tačno.