Danju su ih držali u restoranu. Nekoliko njih, nikad ih nismo vidjeli u broju većem od sedam ili osam. Mirno su sjedile u jednom kutu restorana i čekale da završimo sa obrokom, da pospreme, počiste i uklone tragove krvi sa kašika netom pojedenih splačina, da speru krv koja bi nekontrolisano nakapala po stolovima iz usta živih mrtvaca.. Nikad nisu razgovarale. Njihovi bolni pogledi su dovoljno govorili o njihovoj patnji ili nisu govorili ništa. Mrak im je nosio zvjerska zlostavljanja.

Pet ih nije preživjelo, spavale su u sobama za ispitivanje. Iznad restorana, prvo su ih morale očistiti od krvi, od dijelova odjeće, od smrada i komadića ljudskog mesa, zid i podove. Nisu nikad odlazile na miran počinak. Zvijeri su ih izvodile u mrak da nad njima zvijere. Danima su gledale razbacane leševe na poljani oko Bijele Kuće. Pet ih nije preživjelo torture, četiri su nađene, jedna nije…

Piše: Drago Perković za Kozarac.eu

Nusreta Sivac je prvi stanovnik logora Omarska za žene. Izolirali su ih od muškog dijela logora, tamo, nasuprot restoranskih prozora, u nepreglednoj masi slomljenih tjelesa, su im bili muževi, braća, sinovi, prijatelji, komšije, radne i školske kolege.. ako su … većina muževa tih žena ubijena je na kućnom pragu.

Augusta 5.1992. koncentracioni logor Omarska posjetila je Britanska ITN televizija, a nekoliko dana ranije, žene Omarske prebačene su u logor Trnopolje. Tvrdnja je da ih u Omarskoj nikad nije ni bilo, da nisu postojale, da nisu mučene, da ih niko nije zlostavljao, da nije bilo silovanja. Nusreta Sivac, žena na osnovu čije je borbe i svjedočenja, silovanje definisano kao zločin protiv čovječnosti u međunarodnom pravu, drznula se na otpor. Svjedočila je o ubistvima i mučenjima, o silovanju, o nezamislivim danima provedenih iza zavjese ćutnje, srama i bola svih 36 zatvorenih heroina. Nusreta i danas živi u Prijedoru.. i prkosi. Nikada u svojoj državi nije ostvarila status žrtve.

Živi u entitetu u kojem se ne priznaje status žrtve silovanja. Vlasti u Federaciji BiH nikada nisu imali sluha za žrtve u drugom entitetu. Prepuštena je sebi i njima, istim onima iz ‘92. i porazila ih je. Nusretina predratna kolegica iz prijedorskog suda, tužiteljica Jadranka Cigelj, također je bila među 36 žena zatočenih u logoru Omarska. Njih dvije su iz susjedne Hrvatske, prikupljale svjedočenja stotina žena koje su silovane u ratu. Provele su godine sakupljajući iskaze, uvjeravajući žene žrtve da prekinu svoju šutnju i pripremajući pravne spise koje su kasnije predočile istražiteljima u Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem u Hagu. Čvrsto vjerujem da postoji bol iza smrti i da ga poznaju samo one, da su ga iskusile i da ga vješto sakrivaju negdje u svojim usmrćenim dušama herojskih majki, sestara i kćeri Prijedorskog dunajluka.

‘’Jedan od stražara iz Omarske protiv kojeg je Nusreta svjedočila pušten je iz zatvora 2005. godine, nakon što je odslužio dvije trećine sedmogodišnje kazne. Sivac ga je jednog dana srela na ulici.

“Zurili smo jedno u drugo, kazala je. On je bio prvi koji je pognuo glavu.’’