Gradačac nakon jutrošnje tragedije nije isti. Ljudi su u šoku.

Nermin Sulajmanović uradio je nešto nezamislivo za ljudski um. U svom krvavom pohodu prvo je mučki pretukao, pa ubio svoju nevjenčani suprugu Nizamu Hećimović. Njeno ubistvo prenosio je uživo na Instagramu. Snimao ju je krvavu i sa brojnim povredama. Obamrla od udaraca i izobličenog lica od povreda, sjedila je ispred kuće, piše televizija Hayat.

"Bojala sam se, bojala sam se za sebe i dijete", jedva je rekla nesretna žena.

Poslije toga monstrum joj je hladnokrvno ispalio hitac u glavu!

Poslije toga ubio je još dvije osobe, a tri ranio.

Hladnokrvni ubica očito da je unaprijed isplanirao napad. Ni u jednom trenutku, sudeći po lajvovima koje je emitirao za vrijeme i nakon ubistava, nije izrazio trunku kajanja nakon onog što je učinio.

O događaju koji ledi krv u žilama svakog normalnog, tome šta je moglo dovesti do poremećaja u društvu, bruji region.

Stanje u društvu nakon današnjeg ubistva žene koja je bila „kriva“ jer je ranije monstruma prijavila zbog nasilja, možemo okarakterisati samo kolektivnom psihotičnom situacijom apsolutnog međusobnog nepovjerenja i tragedija u Gradačcu u takvim okolnostima ne treba biti nije iznenađenje.

Ali ne smije se smetnuti s uma da je ova zemlja, prvo kao društvo, pa onda i kao država, odgovorna za niz nesreća koje nas tuku po glavi.

Ova tragedija, bojim se, neće pokrenuti društvo da temeljito sebe mijenja, neće promijeriti društvo da samo u sebi traži odgovornost. Tu spadamo svi koji govorimo kritički prema zlim pojavama. Ta se katarza neće desiti i to je tragično. Bojim se, a duboko bih volio da griješim, bojim se da će se takve stvari nadalje dešavati.

Je li rješenje u solidarnosti?

Ako je ikako moguće – njegovati kulturu solidarnosti, porodične solidarnosti, solidarnosti u školi, na univerzitetu, u preduzećima, ako je to još uvijek moguće, ako ljudi uopšte znaju šta je solidarnost u ovoj potpuno obezglavljenoj društvenoj situaciji kada čovjek ne zna kako će sutra preživjeti.

Poražavajuće je što je više od 500 ljudi lajlalo monstruozni čin ubistva žene, na hiljade, hiljade gledalo uživo. Zabrinjavaju brojni komentari ispod videa. Zašto su osobe poput Nermina, koji će nakon što je stjeran u ćošak počiniti samoubistvo, „legenda“ za pojedince?

Griješimo zasigurno što se malo pažnje posvećuje djeci. Imamo problem u društvu što su mnoga djeca već zastranila, pa ovake poput ubice Nermina proglašavaju herojem.

Pod medijskom agresijom smo svega i svačega, od primitivizma, agresivnih serija i filmova do reality programa. Zvijezde ovog našeg podneblja postali su ljudi sa ulice koji nemaju ništa iza sebe. U epicentru su zbivanja, oko njih se svijet vrti. Loši su primjeri za sve. Nažalost, takvi karakteri su u fokusu. A sve što se dešava u medijima su pokriće za takve stvari koje ozbiljno društvo treba da rješava. Imate emisije na nekim televizijama u kojim govore kriminalci sa ulica. Ne priča se o inženjerima, o uspješnim radnicima, roditeljima koji se žrtvuju. Nažalost, predstavljaju se uspješnim oni koji su loši.

Važnije je postalo medijima da li se Ronaldo posvađao sa svojom Georginom, nego o nečemu što je pozitivno. To je radi zadovoljavanja niskih strasti ljudskih. Suština je da gledamo bilo šta što je zapravo virenje kroz ključaonicu. Nema da se ugledamo na nekog vrijednog radnika, na poljoprivrednika. Za rudare čujemo samo kad je štrajk. Njihov život je itekako vezan za naš život. Djeca se ugledaju na loše.

Danas nakon neviđene tragedije u Gradačcu, događaj se rekonstruiše do najsitnijih detalja. Kome to treba? Kako ubica Nermin došao do kuće, kako je živio sa nevjenčanom suprugom, kako je pucao, kako je pričao, šta je nosio… On je monstrum koji je UBIO i time se dičio. Ponosio se da Nizamu prikaže krvavu, i da joj onda „hladno ubije“! Radi to sve dok beba na podu plače, i sprema se za novi pohod. I nastavlja ubijati.

Dok je u Gradačcu još zemlja natopljena krvlju danas nevino ubijenih, Vijeće ministara BiH šuti. A, to se nije desilo nakon tragedije u Beogradu kada je učenik ubijao u školi. Tada su hitro reagirali proglasivši dan žalosti.

Danas NE! Večeras, dok jedan grad poštenih, čestitih ljudi oplakuje svoje sugrađane, dok je i region u šoku od ovog zločina, u Sarajevu se utrkuju ko će prošetati crvenim tepihom SFF-a.

I, bez obzira šta kazali, nema opravdanja i izgovora zbog čega nije proglašen Dan žalosti, zašto se otvaranje SFF-a nije koglo prolongirati. Sram da bude ministara, političara koji su večeras nasmijani i sretno poziraju na crvenom tepihu. Bezbrižni su bez obzira što je danas, između ostalih, ubijena žena, majka.

Neka vas je sramota!