Piše: Vahidin PRELJEVIĆ (Tačno.net) 

U političkoj i društvenoj dinamici neke zajednice jedan od presudnih faktora je dominantna imaginacija, unutrašnja slika ili predstava o tome kakva treba biti stvarnost u kojoj želimo živjeti. Cornelius Castoriadis, veliki i nedovoljno priznati grčko-francuski mislilac, taj fundus podsvijesti nazivao je praslikom, zapravo utopijskim jezgrom iz kojeg izvire nada u neki bolji i pravedniji život, snovi o svijetloj budućnosti i zlatnom dobu, mitovi i legende, koje se u svojoj osnovnoj strukturi upisuju u kolektivnu svijest i određuju kako odgovaramo na ona temeljna pitanja: odakle dolazimo i kamo idemo? Ta „praslika“ i struktura kolektivne imaginacije je uglavnom uvjetovana zajedničkim historijskim iskustvom, veoma često upravo mentalnom energijom koja se akumulira zbog pretrpljene nepravde, i ona se razlikuje se od zajednice do zajednice u karakteru okvira i vrijednosti. Ona se kreće nekim zakučastim puteljcima kolektivne svijesti ispoljavajući se i u raznim praksama i sferama komunikacije, od svakodnevnog govora do političke retorike. Određuje nas ono što sanjamo, a sanjamo pretežno o onome što nam nedostaje. Naime, kada političari ili drugi nosioci javnog govora zbore o tome da žele normalnu ili pravednu državu, evropske standarde, prosperitet itd, oni, najčešće manipulativno, katkad i iskreno, apeliraju na svijest o tom nedostatku: političko i društveno uređenje Bosne i Hercegovine, koje se bazira na koruptivnoj etnokratiji (pri čemu valja istaknuti da je etnokratski sistem preduvjet korupcije i suštinski je povezan s njom), segregaciji i aparthejdu, u radikalnom je neskladu s onim što većina stanovništva smatra normalnim, pravednim i dobrim. Taj jaz između ideala i stvarnosti se naravno javlja više ili manje u svim kulturama, ali on je rijetko gdje toliko dubok kao kod nas, i u tom smislu on vjerovatno suštinski određuje naš politički mentalitet.

Ideja „građanske demokracije“ je jedan pokušaj političke artikulacije tog prastarog sna o pravednoj državi jednakih i slobodnih ljudi. Pobornici te ideje na pozornici političkog života djeluju nekad uvjerljivo, nekad neuvjerljivo, a nekad kao populistički demagozi. No, i oni koji je kritiziraju, a nisu, poput Dodika i HNS-a, baš otvoreni zagovornici segregacije i etničkih rezervata, najčešće kažu da, eto, nemaju ništa protiv te ideje, ali da je ona nerealna, da je pusta utopija ili san koji se nikad neće ostvariti, te da se na terenu trebati, kako-tako, aranžirati.

Ovih dana je taj „san“ dobio dodatni zamah i potvrdu svoje valjanosti u najnovijoj presudi Evropskog suda za ljudska prava, po tužbi Slavena Kovačevića, čije ćemo pojedinosti znati tek za koji dan. No, već po onome što je do sada isplivalo u javnost očito je da ova presuda predstavlja najradikalniji pravni zahvat u postojeći sistem diskriminacije (zahvat u tom smislu što su odluke ESLJP, pod čijom jurisdikcijom je i Bosna i Hercegovina, obavezujuće i za ovu zemlju u jednakoj ako ne i u većoj mjeri nego što su to odluke Ustavnog suda). „Presuda Kovačević“ akumulira uvide iz svih ranijih presuda pred ovim sudom: ona nedvosmisleno potvrđuje da je politički poredak u BiH temeljno nepravedan i anticivilizacijski te da se mora iz korijena promijeniti: nedopustivo je etnocentrično (ili legitimno) predstavljanje u izbornom sistemu kao i koncept etničkih ekskluzivnih prostora (vidi pod RS), domovi naroda i izbor člana Predsjedništva su anomalije u onome što volimo zvati civilizirani svijet.

U procesu „evropskih integracija“, koje jesu proklamirani zajednički cilj svih političkih elita u zemlji, sve presude ESLJP-a moraju biti sprovedene. Ako su stranački prvaci i „pragmatični“ međunarodni posrednici po pitanju provedbe presuda Sejdić-Finci i drugih i mogli izvrdati i solomonski mešetariti u Neumu i drugdje, sada im se manevarski prostor za manipulaciju znatno sužava.

Tako snovi o građanskoj državi prestaju biti „samo snovi“, nisu više samo regulativni princip neokolicine zanesenjaka, već postaju zvanično odredište prema kojem u svom historijskom hodu stremi Bosna i Hercegovina. Koliko će to kretanje trajati svakako je neizvjesno, ali se cilj ne može promijeniti.

Snovi nikad nisu samo snovi, napisat će Arthur Schnitzler na kraju svoje Novele o snu.

Za kraj: Borba za interpretaciju presude tek predstoji, premda je njen semantički okvir, po ovome što sad znamo, prilično jasan. Kao što su jasne i njene političke implikacije. Ono što se ne smije dozvoliti jeste da u javnosti i političkom djelovanju dođe do devalviranja ove historijske presude. Pokušaji relativiziranja su već u jeku, a najžalosnije je da oni djelimično dolaze i iz političkog Sarajeva i iz komentatorskog miljea bliskog strankama na vlasti. Oni i svi drugi relevantni politički faktori moraju biti svjesni da je put ka „normalnosti“ neminovan, da je evropska budućnost, o kojoj inače vole govoriti, neraskidivo povezana sa „presudom Kovačević“, te da im je, usput budi rečeno, svakako bolje da više poštuju „snove“ koje sanja većina građana ove zemlje, ako se ne žele probuditi u noćnoj mori.