Na današnji dan, 30. augusta 1995. godine, NATO snage predvođene SAD-om započele su vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini.

Ova operacija je u konačnici dovela do Daytonskog mirovnog sporazuma koji je parafiran nepuna tri mjeseca kasnije, 21. novembra 1995. godine, u Zračnoj bazi "Wright-Patterson" u Daytonu u Ohiju.

Povod za intervenciju je bio zastrašujući - artiljerijski napad Vojske Republike Srpske (VRS) na Sarajevo dva dana ranije, 28. avgusta 1995. godine, kada su minobacačkom granatom proizvedenom u fabrici “Krušik” u Valjevu (Srbija) kod Gradske tržnice u Sarajevu ubijena 43 osobe.

Operacija NATO snaga ''Namjerna sila'' (eng.; Operation Deliberate Force) u Bosni i Hercegovini počela je oko 2 sata ujutro 30. augusta 1995. godine i završila se 21. septembra 1995. godine, a uključila je oko 400 aviona i 5.000 ljudi iz 15 zemalja svijeta. Ispaljeno je više od 1.000 projektila.

Vojna operacija bila je načelno odobrena i ranije na Vijeću NATO-a, ali se nije dogodila do drugog masakra na Markalama u Sarajevu.

Zapovjednik srpskih snaga Ratko Mladić, naime, spriječio je zračni napad NATO-a u junu 1995. godine tako što je za stubove i vojne instalacije vezao vojnike UNPROFOR-a. Bilo je to istinsko poniženje međunarodne zajednice pred svjetskom javnošću.

U operaciji NATO-a u BiH učestvovale su Sjedinjene Američke Države (SAD), koje su izvele najveći broj letova (oko 66 posto), te Turska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Holandija, Italija, Španija...

''Oni koji ubili toliko golorukih ljudi, koji su ciljali dječije bolnice i djecu koja su se igrala, napokon su osjetili kako je biti meta i kako je biti bespomoćan. Oni su to zaslužili'', kazao je ratni premijer BiH Haris Sailajdžić za BBC nakon rata.

Inače, tokom operacije ''Namjerna sila'' izvršeno je 3.515 letova protiv 338 ciljeva. Izvršeno je 750 napada. Avioni koji su učestvovali u operaciji letjeli su iz vojne baze u Italiji i sa američkog nosača aviona ''Theodore Roosevelt''. Prema procjenama, 68 posto bombi korištenih u operaciji su bile tipa ”precizno navođene municije”.

Bombardiranje je višestruko naudilo bosanskim Srbima. Uništena su skladišta municije, protivavionske baterije, radarske instalacije, postrojenja za komunikaciju, stovarišta, artiljerijske jedinice, komandni bunkeri i mostovi.... Cilj je bio da se oštete srpske komunikacije i bosanski Srbi privremeno onesposobe da odgovore i prikupe pojačanja. Čak je i civilni telefonski sistem srušen kako ne bi mogao biti korišten u vojne svrhe.

Cilj ovih borbenih dejstava NATO aviona i Snaga za brzu intervenciju bio je da se vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske prisili da deblokira Sarajevo i povuče teško naoružanje iz "zone isključenja" oko grada. Cilj je relativno brzo i ostvaren. Srbi su povukli teške topove iz Sarajeva. Narednog dana Amerikanci su naredili prestanak zračnih napada. Poslije tri godine i četiri mjeseca Srbi su prestali da granatiraju bosansku prijestolnicu.

Na koncu, operacija međunarodnih snaga u BiH bila je efikasna i time je dovela Srbe za pregovarački sto. Svi nezavisni analitičari su jedinstveni u ocjeni - da je takva odlučnost međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini pokazana ranije, gotovo sigurno bi bio spriječen genocid nad Bošnjacima, krvoproliće nezapamćeno na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata.