Ambasador SAD-a u BiH Michael Murphy napisao je pismo premijeru Federacije BiH Nerminu Nikšiću i njegovim zamjenicima Vojinu Mijatoviću i Toniju Kraljeviću vezano uz koncesije aerodroma u Federaciji BiH.

Istovremeno je i Evropska unija krenula sa lobiranjem za koncesije aerodroma u BiH.

Šta se krije iza ovih iznenadnih “direktiva” SAD-a i Evropske unije, otkriva najpoznatiji regionalni analitičar Alen Šćuric na svom avioportalu Zamaaero, a njegov komentar prenosimo u nastavku:

"Ambasador je rekao da Federacija BiH treba dati prioritet uspostavi zakonskih okvira koji će omogućiti javno-privatno partnerstvo i koncesije te potaknuti privatna ulaganja. Ambasador je rekao da se konkretno koncesije za rad aerodroma ne mogu dalje racionalno odgađati. O moj bože, da se ne mogu racionalno (?!?!?!) odgađati???

I ovo nije bezveze. Koordinirana akcija SAD-a i EU može značiti samo jedno. Koncesije aerodroma u BiH su gotova stvar. Vidjeli smo na primjeru Zagreba, Beograda, Skopja, Prištine i Ljubljane da se tu malo što pita vlast i političare matične države i da kada vlasnici moći odluče staviti šape na neki aerodrom on ekspresno ode u koncesiju. Koliko god to bilo neracionalno, koliko god taj aerodrom donosio profita države i imao vlastita sredstva za ekspanziju.

I u Zagrebu i u Beogradu, ali i na drugim aerodromima isti su imali sredstva da sami naprave terminale uz kredite koje je kasnije na isti način dobio koncesionar (najčešće uz garanciju države), ali to kod državnog vlasnika nije bilo prihvatljivo, ali kod koncesionara jest.

Jednako tako aerodromi su stvarali velik profit koji je punio državne budžete. Zamaaero je dokazao da su aerodromi davali više u proračun nego se dobilo od koncesije. I zašto se onda daju aerodromi u koncesiju? Zato što su vlasnici moći tako odlučili i jer oni na tome žele zaraditi.

I stoga budite sigurni da su ti vlasnici moći stavili šape na Sarajevo. Nije njih briga za neisplative Mostar i Tuzlu gdje moraju ulagati brdo para, gdje je promet malen i rezultiran je subvencijama i gdje je profit neizvjesan, zapravo nemoguć.

Ni Sarajevo ih nije interesiralo dok državnim novcem nije napravljen novi terminal i proširena stajanka, te se produžuje uzletno-sletna staza. Uz to je Bajić, najbolji direktor aerodroma u regiji, u samo tri godine napravio posao koji bi drugi radili 30 godina, sredio sve segmente aerodroma, sredio imovinske odnose i uknjižio se na svu zemlju još iz vremena Olimpijskih igara i posložio sve operacije.

Naravno, koncesionar će tako dobiti kompletnu i dostatnu infrastrukturu, uhodan business, značajan broj putnika i instituciju koja je profitabilna, te će moći iz nje izvlačiti profit.

A hoće li pritom strateški važan objekt u BiH preći u vrlo dvojbene ruke privatnika kojeg nije briga za BiH i Sarajevo, nego samo gleda svoj profit, hoće li pritom Sarajevo imati isti kaos kao i Beograd ili loše upravljanje kao Zagreb i Ljubljana, ili se neće ispuniti obećanja kao u slučaju Skopja, ili će biti ekstreman sukob kakav je sa vlasti bio u Prištini, to nije bitno. Koncesionaru i vlasnicima nije bitno. A BiH i Sarajevo i ovako i onako nitko neće pitati ništa.