Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Gužva pred golom, teren blatnjav i težak za igru – rekli bi sportski novinari. Uvijek je to bilo zabavno gledati. Samo što ovdje nije riječ o nogometnoj utakmici, već o gužvi i blatu na političkom terenu. I nije baš nimalo zabavno, jer su u igri veliki ulozi, ako ne sudbina Bosne i Hercegovine, a ono svakako sudbina reformi i jedinog spasonosnog puta, onog koji vodi u Evropsku uniju. Milorad Dodik je bez šansi da bude pobjednik u sudaru sa vodećim zemljama Zapada, ali ni Christian Schmidt neće podići pobjednički pehar, iako jedan drugome prijete poput boksera koji se spremaju da uđu u ring. Shodno tome, sarajevsku medijsku i političku scenu obuzela je kladioničarska psihoza, pa je većina komentatora i analitičara, kojih usput u glavnom gradu ima više nego profesionalnih konobara, Dodika već proglasila gubitnikom. Jer, sa rogatim se nije bosti. A rogati su u ovom slučaju Amerika, Velika Britanija i Njemačka, oličene u njihovim ambasadama u Sarajevu. Državni ministar odbrane Zukan Helez čak je, gostujući na televiziji, objavio da Dodik, prema obavještajnim podacima, priprema bijeg iz BiH!? Uobičajeni doprinos širenju pobjedničkog optimizma dao je i Željko Komšić svojim borbenim govorom na Vlašiću.

Suvišno je navoditi razloge kojima je Dodik sam sebe obilježio glavnim remetilačkim faktorom u pokušajima da Bosna i Hercegovina izađe iz tunela u kojem je ostala zarobljena. I pogrešno je govoriti da je riječ o višegodišnjoj krizi ili o upadanju iz krize u krizu. Kriza nije nešto što traje skoro trideset godina, koliko je na snazi dejtonski Mirovni ugovor, nego je riječ o procesu propadanja ove zemlje. Propadanje je ono što se neshvatljivo dugo odvija pred očima nekoliko generacija, uključujući i međunarodnu zajednicu, i što izgleda nezaustavljivo. Po svim relevantnim parametrima, dospjeli smo na posljednje mjesto u Evropi. Iza nas nema nikoga. Koliko je to deprimirajuće, vidi se na licima ljudi na ulicama i pijacama, u prodavnicama, tramvajima, džamijama i crkvama. A možda nigdje kao na autobusnim stanicama na kojima se oni koji odlaze opraštaju sa onima koji ostaju. “Bosna i Hercegovina je nesretna zemlja”, kaže Dodik. Zvučalo je gotovo sentimentalno, ali i licemjerno. Da je Bosna sretna zemlja, nije. Istorija joj nije bila naročito naklonjena. Međutim, nije morala biti ni nesretna kao što je danas. Takvom su je učinili ljudi poput Dodika koji su, došavši na vlast, jedan, drugi i treći narod zatvorili u etničke torove, probudili u njima najniže strasti, i usput ih opljačkali.

Vidjeli smo kako su izgledali skupovi podrške Miloradu Dodiku koji su krajem prošle sedmice održani u blizini međuentitetske linije. Nisu bili nimalo impresivni po broju učesnika, ali je Željka Cvijanović izjavila da je to bila samo generalna proba. Biće, najavljuje članica Predsjedništva BiH, neuporedivo veći ukoliko se situacija stvorena nakon podizanja optužnice protiv predsjednika Republike Srpske i v. d. direktora njenog Službenog glasnika Miloša Lukića bude komplikovala. Nije li tako započela i antibirokratska revolucija koju je u ljeto 1988. pokrenuo Slobodan Milošević i koja se završila smrću Jugoslavije? I kao što je Milošević tvrdio da je riječ o volji srpskog naroda, to isto za isplanirane skupove podrške svojih pristalica govori Milorad Dodik. Na kraju krajeva, i ovdje je riječ o pohodu, za sada tek simboličnom, protiv jedne, istina, daleko moćnije birokratije, oličene u visokom predstavniku Christianu Schmidtu. Dodik ga tendenciozno naziva Švabom, kako Srbi, u svom istorijskom resentimentu, pežorativno nazivaju Nijemce. Uslovno rečeno, događanje naroda u Republici Srpskoj u režiji Putinovog i Vučićevog vazala moglo bi se nazvati antišvapskom revolucijom. Bilo kako bilo, griješe svi koji u tome vide samo još jedan nacionalistički folklor. Christian Schmidt, međutim, dobro zna o čemu se tu radi i nije slučajno pomenutu izjavu Željke Cvijanović nazvao opasnom.

Povorke Srba koje su na Dodikov mig izašle na međuentitetsku liniju bile su zanimljive za sociološko posmatranje. Ona banjalučka nosila je ogromnu srpsku trobojku dugu čitavih stotinu metara, ali u tome nije bilo ničeg spontanog ili “dogođenog”, bila je to samo slika jednog izgubljenog i izmanipulisanog svijeta, nezadovoljnog sobom i svime oko sebe. U jednoj od tih povorki televizijski snimatelj poklonio je pažnju oniskoj, neuglednoj kočopernoj ženi na izmaku srednjih godina, po svemu sudeći, negdje sa dna socijalne ljestvice. Nosila je malu zastavu Republike Srpske i pošto joj je reporterka N1 poturila mikrofon, raspalila: “Ne treba mi Švabo, šta će mi? Neka ide u svoju zemlju… Ne može Švabo nama Srbima određivati šta ćemo raditi”. Ona je to, naravno, čula od Dodika. To je ta povodljiva srpska pamet, ona iz Miloševićeve antibirokratske revolucije i njegovih izgubljenih ratova, pamet koja je razorila Jugoslaviju i brutalno nasrnula na Hrvate, Bošnjake i kosovske Albance; pamet koja je počinila strašne ratne zločine i koja i danas odbija da se suoči sa sobom. To su ti Dodikovi glasači, svijet kojem nije mjesto u Evropi i koji takav neće tamo nikada ni biti, niti ga ta Evropa zanima. Dodik mentalno pripada tom svijetu, on to demonstrira u svakoj prilici, on je u njemu svoj među svojima i ne dotiče ga ono što o njemu govore i u što ga uvjeravaju ljudi iz zapadnog diplomatskog kora, koji, je li, “žele da unište Republiku Srpsku”.

Opozicija u Republici Srpskoj nije mentalno ništa drugačija i nije ništa manje nacionalistička od Dodika i njegovog vladajućeg establišmenta. Ona ne kritikuje Dodika sa pozicija sa kojih to čine Amerikanci, Britanci ili Nijemci, već ga optužuje da ne poštuje odluke i krši zaključke Narodne skupštine Republike Srpske, dokumente kojima se razvlašćuje država Bosna i Hercegovina. Temeljna parola opozicije “Čuvajmo Republiku Srpsku” nije izvorno njena, već Dodikova. I možemo mi ovdje u Sarajevu žarko željeti da Dodik završi iza rešetaka ili da pobjegne iz Bosne. Ili da ga, ako ništa drugo, Christian Schmidt bonskim dekretom ukloni sa političke scene. Ali, teško da će se u dogledno vrijeme išta od toga desiti. I s Dodikom i bez njega, još dugo ćemo imati posla sa velikosrpskim nacionalizmom, sada pod nazivom Srpski svet, čija je centrala, kao što je poznato, u Beogradu. Međutim, sa srpskom stranom se, koliko god to bilo mučno, mora pregovarati. U protivnom, polovina zemlje biće politički izgubljena. Uostalom, i u Federaciji je gužva pred golom, a teren blatnjav i težak za igru.