Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Albert Camus je roman “Kuga”, koji će mu donijeti Nobelovu nagradu, počeo pisati u okupiranom Parizu 1943. godine. Angažovan u De Gaulleovom Pokretu otpora, pisao je u teškim okolnostima, o čemu je ostavio kratku zabilješku: “Moram da biram između pravljenja bombe i koncentrisanja na filozofiju. Ovo je surova nesigurnost.” Pišući roman o invaziji pacova koja prouzrokuje kugu u izmišljenom gradu u Alžiru, Camus zapravo piše ratnu priču o fašizmu. Poznavaoci njegovog djela ističu da Camus nije imao jasnu ideju kako da završi knjigu o otporu i borbi protiv tog zla. Hitler je bio pred porazom, ali sredinom 1943. još je bilo moguće da događaji krenu u drugom pravcu. O tome je Camus ostavio trag u jednom pismu: “U svakom slučaju, najgore od svega tek treba da dođe.” Roman je završio 1947. godine opisom pobjede. Ali, Camus je oprezan. Njegov glavni junak, doktor Rieux ne učestvuje u sveopćem slavlju koje je nastalo nakon što je službeno objavljeno da je opasnost od kuge prošla, jer “on je znao ono što ova vesela rulja nije znala, a što se u knjigama može naći: da bacil kuge nikad ne umire i nikad ne nestaje, može desetinama godina spavati u namještaju i rublju, strpljivo čekati u sobama, podrumima i maramicama i starim hartijama i može biti da će doći dan kada će na nesreću ljudi i njima za pouku kuga probuditi svoje pacove i poslati ih da uginu u kakvom sretnom gradu.”

I neki drugi umni ljudi su upozoravali da će fašizam, uprkos vojnom porazu, poput zaraznog virusa i dalje živjeti u tijelu masovne demokratije, ali je u to malo ko vjerovao. Zaborav je bio lagodniji izbor. Danas se o fašizmu govori i piše više nego ikada nakon Drugog svjetskog rata. Da je naš savremenik, Camus bi vjerovatno bio izričit i umjesto o bacilu kuge pisao o bacilu fašizma koji izlazi iz mračnih podruma istorije i širi se Evropom i svijetom. Ranih devedesetih godina prošlog vijeka fašizam je bio ekskluzivno balkanska tema, u prvom redu zbog srpskih zločina u Bosni i Hercegovini. Slobodan Milošević je u zapadnim medijima nazivan malim srpskim Firerom. Njegovo poređenje sa Hitlerom možda spada u novinarska pretjerivanja, ali kao što je primijetio Mirko Kovač, “svi idioti imaju nešto zajedničko”. Fašizacija Srba započela je čuvenim “događanjem naroda”, što je sintagma čiji je autor jedan nesretni pjesnik, a obznanjena Miloševićevom prijetnjom koji je izrekao na Gazimestanu: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se tučemo.” Opsada Sarajeva, brutalno protjerivanje nesrpskog stanovništva, masovne grobnice pobijenih civila, bijele trake za prijedorske Bošnjake, na kraju i genocid u Srebrenici bili su logičan nastavak srpske fašističke politike. Elemenata fašizma nije bila lišena ni politika Franje Tuđmana, ali je on umro kao regionalni pobjednik, ne dočekavši navodno pripremljenu hašku optužnicu.

Međutim, fašizam nije više isključivo balkanska stvar. U međuvremenu se i Zapad balkanizirao. Ako znamo da je fašizam donio teror i nasilje, rasizam i holokaust, autoritarnu i totalitarnu ideologiju, lako je prepoznati njegovu pojavu. Najezda političkih pacova fašizma događa se ne samo u našem neposrednom istočnom susjedstvu, gdje predsjednik Aleksandar Vučić klasičnim fašističkim metodama pokušava da obuzda i slomi veliku studentsku pobunu, već i u nekim zemljama EU, na kraju i u Americi. Sada je i Donald Trump prepoznat kao fašista. Najradikalniji protivnici njegove politike smatraju da je on mnogo sličniji Hitleru nego što se to na prvi pogled čini. Jedva mjesec po dolasku na vlast, Hitler je stavio van snage čitav niz zakona i zamijenio ih svojim, zavodeći državni teror u najširem smislu. Kad ga je jedan britanski novinar upitao da li je riječ o trajnom gubitku građanskih prava, on je odgovorio: “Ne. Čim odstranimo komunističku opasnost, vratićemo se u normalno stanje.” Uslijedili su Kristalna noć i Eichmannovi konvoji smrti na putu za konclogore sa gasnim komorama. Donald Trump uvodi “normalno stanje” tako što donosi zakon o istjerivanju ilegalnih imigranata iz SAD-a i zabranjuje stranim studentima da studiraju na Harvardu.

Ono što se u proteklom ratu događalo u Bosni i Hercegovini, danas se događa na mnogo mjesta u svijetu, uz prepoznatljive fašističke metode. Gaza je pretvorena u ogroman logor među ruševinama u kojem svakodnevno, naočigled pasivnog demokratskog svijeta, država Izrael projektilima i glađu ubija čitave palestinske porodice. Genocid u direktnom TV prenosu! Narod koji je u Drugom svjetskom ratu bio žrtva nacističke politike i pretrpio najstrašnije stradanje, danas sličnu politiku provodi protiv svojih susjeda Palestinaca. Sličan istorijski paradoks događa se u Ukrajini, gdje potomci pobjednika nad fašizmom čine takve zločine da ih Ukrajinci doživljavaju kao naciste. Gaza, Ukrajina i druga ratna žarišta u svijetu postala su mjesta na kojima je sahranjeno međunarodno pravo. Fašizam je svuda u usponu, pobjeđuje i osvaja svijet. Thomas Mann je s pravom govorio: “Ako se fašizam ponovo vrati, on će to učiniti u ime slobode.” Zato danas živimo u vremenu beskrupulozne laži u vidu revizije istorije u zemljama nekadašnje Jugoslavije, pa tako Draža Mihailović u Srbiji slovi kao vođa četničkog “antifašističkog” pokreta, dok hrvatski desničari u velikoj mjeri uspijevaju uvjeriti javnost da partizani 1945. nisu oslobodili Zagreb, nego su ga okupirali!? Naravno, novi fašisti nikad neće reći da su fašisti. “Najveća zabluda ljudi u 21. vijeku je uvjerenje da će se novi fašizam pojaviti u nacističkim uniformama”, pisao je Umberto Eco.

Knjiga Roba Riemena “Vječiti povratak fašizma”, koja je još prije deset godina prevedena na hrvatski, jedna je od najčitanijih o toj temi. Riemen ovako vidi glavne protagoniste savremenog fašizma: “Ovaj današnji fašizam ponovno je rezultat političkih stranaka koje su se odrekle vlastitih ideja, intelektualaca koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to ime, pohlepe za novcem koju generira poslovni svijet, te masovnih medija koji radije odražavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao kritičko zrcalo. To su korumpirane elite koje njeguju duhovnu prazninu u kojoj se fašizam opet može uzdići.”

Novi fašizam se javlja u raznim oblicima, njegovi politički prvaci često su veoma različiti likovi i zato je borba protiv njega teška. Ali, ako mu se ne pruži otpor, to će biti kraj civilizacije i svijet će se naći u totalnom haosu ili u totalnoj diktaturi.