Često objašnjenje za dobra stara vremena je loše pamćenje, a čini se da se to pokazalo i u slučaju istraživanja objavljenog na web stranici Centralne banke BiH.  

Naime, istraživanje je rađeno o sveprisutnoj percepciji Bosanaca i Hercegovaca da je život u Jugoslaviji bio bolji nego što je danas. Međutim, ako se vodimo empirijskim podacima koji su predstavljeni u istraživanju, postaje očigledno da “dobra, stara vremena” ipak nisu bila toliko dobra.  

Da bi došli do najtačnijeg zaključka, istraživanje je pokušalo odgovoriti na dva pitanja: Je li ekonomska vrijednost novca veća sada ili tokom 1980-ih i je li sadašnji pravni i regulatorni okvir povoljniji u pogledu regulative, pristupa finansijama i nabavke roba i usluga?  

Istraživanje je uzelo u obzir nekoliko ključnih indikatora kao što su kontrola cijena i zaštita potrošača, zaštita prava radnika, fiskalni i finansijski sektor i realna ekonomska vrijednost plaća.  

Jugoslavija kao jedinstven ekonomski model  

Jugoslavija je imala jedinstvenu hibridnu vrstu ekonomskog sistema. Nije bila strogo centralizirano državno planirana, kao što je to bio slučaj s mnogim ekonomijama istočne Evrope u tom periodu, ali nije bila ni tržišna ekonomija svojstvena zapadnim zemljama.  

Međutim, ekonomska kriza 1980-ih uslijed ekstremnih neravnoteža i naglog rasta vanjskog duga, posebno uzrokovanog naftnom krizom, dovela je do ozbiljnih problema, uključujući devalvaciju, nesolventnost (bankrot) države i pad životnog standarda.  

Visoki dug nije bio rezultat centralnog planiranja već nekontroliranog zaduživanja pojedinačnih jugoslavenskih republika, koje je omogućeno amandmanima na Ustav iz 1974. godine. Vanjski dug je bio podijeljen između centralne vlade i republika, s brojnim međunarodnim zajmodavcima. MMF je odigrao ključnu ulogu u izbjegavanju kolapsa, ali uz zahtjeve za reformama koje su, iako nužne, doprinijele izazovima u zemlji.  

Značajna razlika između dva perioda leži u fiskalnoj stabilnosti i dostupnosti sredstava. U 1990. veliki dug, nestabilna valuta i izgubljena štednja bili su glavni problemi, dok su 2022. bila na snazi stroga pravila zaduživanja, stabilna valuta i zaštita depozita.  

Plaće u BiH i Jugoslaviji  

Međutim, šta je s realnim plaćama? Često čujemo od ljudi koji su zarađivali u Jugoslaviji da im je standard bio bolji nego sada. Frustracije zbog inflacije nakon pandemije i zbog rata između Ukrajine i Rusije su dodatno intenzivirane.  

Da bi došli do najboljih rezultata poređenja, u istraživanju je napravljen obračun “radnog vremena za zaradu” novca za kupovinu određenih proizvoda koje se zasniva na prosječnoj neto plaći i prosječnoj cijeni tih proizvoda.  

Općenito, današnjim radnicima s prosječnom plaćom treba nešto manje nego 1990. godine da priušte osnovne prehrambene artikle poput hljeba, brašna, mlijeka, jaja i maslaca. Isto se odnosi i na troškove električne energije. Međutim, neki proizvodi, poput jestivog ulja, kafe, špinata, drva za ogrjev i uglja, sada zahtijevaju znatno manje utrošenog radnog vremena za nabavku nego 1990. godine.  

Najuočljivije razlike u pristupačnosti uočavaju se kod električnih uređaja i namještaja. 1990. godine radniku s prosječnom plaćom bilo je potrebno više od mjesec dana da zaradi dovoljno novca da kupi frižider ili komad namještaja. U 2022. za to je potrebno manje od pola mjeseca.  

Analiza se također proteže na različite periode, kao što je 1986. – 1990. u odnosu na 2018. – 2022., kako bi se uzeli u obzir sezonski ili krizni efekti. Period 1986. – 1990. pokazao je nestabilnost cijena i disparitet plaća i cijena, dok je period 2018. – 2022. bio relativno stabilan do 2022. godine kada je inflacija porasla zbog globalnih kriza poput pandemije covida-19 i rata u Ukrajini.  

Sve u svemu, osnovni prehrambeni proizvodi koštaju otprilike istu količinu radnog vremena za oba perioda, ali skuplji proizvodi su danas mnogo pristupačniji. Analiza također uključuje podatke iz daleke 1960. godine, otkrivajući da plaće radnika sada omogućavaju pristupačniju kupovinu u većini kategorija proizvoda.  

Postotak plaća koji se troši na osnovne proizvode značajno se smanjio tokom vremena. 1960. godine radnik bi trošio 89 posto svoje plaće na osnovne proizvode, dok bi 2022. godine to iznosila otprilike jedna trećina njihove plaće.  

Udio radno sposobnog stanovništva u ukupnoj zaposlenosti je neznatno smanjen, a postotak žena u ukupnoj zaposlenosti se povećao od 1990. godine. 

Zaštita potrošača – Bolje u BiH nego u Jugoslaviji?

U prošlosti, Jugoslavija je bila poznata po svom kompleksnom sistemu kontrole cijena, s posebnim odjeljenjima u vlasti i kompanijama koje su se bavile nadzorom cijena, ponude, potražnje i efektima kontrole cijena. Ovaj centralizirani i komplicirani sistem imao je svojih problema, uključujući nisku produktivnost i neefikasnost u kompanijama.

Danas, u Bosni i Hercegovini, situacija je, ipak, drugačija zato što postoje tri različita zakona koji reguliraju cijene u različitim regijima. Međutim, ovi zakoni se primijenjuju samo u slučaju poremećaja na tržištu. Posebne inspekcije nadgledaju provođenje ovih propisa o cijenama.

Što se tiče zaštite potrošača, 1980-ih godina su postojale određene mjere, ali su bile ograničene zbog centralizirane odlučivačke moći. Danas, potrošačka prava su zaštićena zakonima Bosne i Hercegovine, pružajući bolji okvir za zaštitu potrošača nego ranije. Postoje institucije poput Ombudsmana za zaštitu potrošača i Konkurencijskog vijeća BiH koji reguliraju uvjete na tržištu i štiti prava potrošača.

U suštini, pravni i regulatorni okvir za cijene i zaštitu potrošača doživio je transformaciju od složenog i centraliziranog sistema za vrijeme Jugoslavije do fragmentiranijeg, ali institucionaliziranog sistema u 2022. godini.

Na temelju podataka iznesenih u ovom istraživanju, ono što bi se moglo zaključiti je da Bosanci i Hercegovci često pogrešno percipiraju način života koji su imali za vrijeme Jugoslavije. Objektivni podaci pokazuju da je Bosna i Hercegovina po mnogim indikatorima uspješnija od Jugoslavije, a istraživanja ove vrste predstavljaju važnu okosnicu za kvalitetniji javni diskurs po ovom pitanju.

Pristup zasnovan na dokazima važan je temelj demokratskih zemalja jer doprinosi procesu razbijanja predrasuda i zabluda te utire put većem integritetu i povjerenju između kreatora politike i građana.

(N1)