Barem Evropa više ne mora da trpi onu šaljivu dosjetku Henryja Kissingera o tome koga da nazoveš ako želiš "pozvati Evropu".  

Ionako niko ne zove. 

Od bezbroj geostrateških iluzija koje su uništene posljednjih dana, najotrežnjujuća spoznaja za svakoga ko živi na kontinentu trebala bi biti ova: Nikoga nije briga šta Evropa misli. U nizu globalnih žarišta, od Nagorno-Karabaha preko Kosova do Izraela, Evropa je spuštena na ulogu dobronamjerne nevladine organizacije, čiji su humanitarni doprinosi dobrodošli, ali se inače ignoriraju, piše Politico.eu. 

27-člani blok uvijek se borio da artikulira  koherentnu vanjsku politiku, s obzirom na različite nacionalne interese u igri. Uprkos tome, i dalje je bio važan, uglavnom zbog veličine tržišta. Međutim, globalni uticaj EU jenjava usred pada njene ekonomije i njene nesposobnosti da projektuje vojnu moć u vrijeme rastuće globalne nestabilnosti, prenosi Politički.ba.

Umjesto "geopolitičke" moćne predsjednice Komisije Ursule von der Leyen koju je obećala kada je preuzela dužnost 2019. godine, EU se pretvorila u panevropsku manikuru, nudeći određeni stupanj zbunjenosti pravim igračima na vrhu stola, dok se uglavnom samo sramoti usred vlastite kakofonije kontradikcija. 

Ako to zvuči grubo, uzmite u obzir protekla 72 sata: U jeku Hamasovog masakra stotina izraelskih civila tokom vikenda, evropski komesar za proširenje Olivér Várhelyi najavio je u ponedjeljak da će blok "odmah" suspendirati 691 milion eura pomoći za Palestinske vlasti. Nekoliko sati kasnije, slovenački komesar Janez Lenarčič proturječio je svom mađarskom kolegi, ističući da će se pomoć "nastaviti koliko god bude potrebno". 

Operacija za štampu Komisije uslijedila je sa izjavom da će EU provesti "hitnu reviziju" nekih programa pomoći kako bi osigurala da sredstva ne budu usmjerena u terorizam, što implicira da takve mjere zaštite već nisu uspostavljene. 

Što se tiče visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrell-a, ishod svake revizije pomoći Palestincima bio je unaprijed utvrđen: "Morat ćemo podržati više, a ne manje", rekao je u utorak. 

Ukratko: u toku samo 24 sata, Komisija je prešla od najave da će obustaviti svu pomoć Palestincima do signaliziranja da će povećati protok sredstava. 

Odgovor EU na događaje na terenu u Izraelu nije bio ništa manje zbunjen. Iako je Izrael još uvijek brojao tijela iz najstrašnijeg masakra u historiji jevrejske države, Borrell, dugogodišnji kritičar zemlje koja je tamo zapravo proglašena personom non grata, pribjegao je objema stranama. 

Borrell, španski socijalista, osudio je Hamasov "varvarski i teroristički napad", dok je također prekorio Izrael zbog blokade Gaze i istakao "patnju" Palestinaca koji su izglasali Hamas na vlasti. 

Pristup Španca bio je u oštroj suprotnosti sa pristupom von der Leyen, koja je nedvosmisleno osudila napade (iako u nizu tvitova) i dala da se izraelska zastava projektuje na fasadu svoje kancelarije. 

Ti su potezi odmah izazvali protest iz drugih krajeva EU, međutim, Clare Daly, ljevičarska europarlamentarka iz Irske, dovela je u pitanje legitimitet von der Leyen i rekla joj da "začepi".

Do sredine sedmice, utvrđivanje stava Evrope o krizi bilo je kao bacanje pikadoa - s povezom na očima. 

Uporedite to sa porukom iz Vašingtona. 

"U ovom trenutku moramo biti kristalno jasni", rekao je američki predsjednik Joe Biden u  posebnom obraćanju u Bijeloj kući  u utorak. "Mi stojimo uz Izrael. Stojimo uz Izrael. I mi ćemo se pobrinuti da Izrael ima ono što mu je potrebno da se brine o svojim građanima, brani se i odgovori na ovaj napad".

Biden je napomenuo da je zvao Francusku, Njemačku, Italiju i Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi razgovarali o krizi. Posebno nije na listi: bilo koji od "lidera" EU. 

Borrell je u utorak organizirao hitan sastanak ministara vanjskih poslova EU u Omanu, gdje su se već okupljali, kako bi razgovarali o situaciji u Izraelu. Izraelski ministar vanjskih poslova Eli Cohen odbio je učestvovati, čak online. 

To nije previše iznenađujuće, s obzirom na evropski učinak u Iranu, koji je decenijama podržavao Hamas i čije je vodstvo slavilo napade prođlog vikenda. Iako Iran poriče direktnu umiješanost, mnogi analitičari kažu da Hamasov pažljivo planirani napad ne bi bio moguć bez obuke i logističke podrške Teherana.

"Hamas ne bi postojao da nije bilo podrške Irana", rekao je u srijedu američki senator Chris Murphy, demokrata u senatskom komitetu za vanjske poslove . "I zato je malo dlaka na glavi oko toga da li su oni bili blisko uključeni u planiranje ovih napada, ili su jednostavno finansirali Hamas decenijama kako bi im dali mogućnost da planiraju ove napade. Nema sumnje da Iran ima krv na rukama".

Unatoč stalnim znakovima zlonamjernih aktivnosti Teherana u cijeloj regiji, uključujući pritvaranje evropskog diplomate na odmoru u Iranu, Borrell se u više navrata pokušavao uključiti s tvrdolinijaškim režimom u zemlji u nadi da će ponovo zapaliti takozvani nuklearni sporazum s globalnim silama koji tadašnji američki predsjednik Donald Trump napustio je 2018. 

Prošle godine, Borrell je čak otputovao u Iran u pokušaju da obnovi pregovore, uprkos glasnim prigovorima tadašnjeg izraelskog ministra vanjskih poslova Yaira Lapida. 

Ako ništa drugo, Borrell je dosljedan.

"Iran želi da zbriše Izrael? Ništa novo u tome", rekao je za Politico 2019. godine kada je još bio španski ministar vanjskih poslova. "Morate živjeti s tim".

Još jedan očigledan primjer geopolitičke nemoći Evrope je Nagorno-Karabah, sporna, pretežno armenska, regija u Azerbejdžanu. 

Tamošnji sukob koji je dugo tinjao gotovo je zaboravljen od većine svijeta, ali ne i od predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela, koji je pokrenuo ambiciozne diplomatske napore ranije ove godine usred ponovnog izbijanja tenzija.  

Michel je u julu ugostio lidere Armenije i Azerbejdžana u Briselu, šesti takav sastanak. On je diskusije opisao kao "iskrene, otvorene i sadržajne". On je čak pozvao lidere na specijalni samit u oktobru na "pentalateralni sastanak" sa Njemačkom i Francuskom u Granadi. 

Umeđuvremenu je Azerbejdžan zauzeo regiju, poslavši više od 100.000 izbjeglica koje su pobjegle u Armeniju. Evropi, kojoj je prijeko potreban prirodni plin iz Azerbejdžana, bila je nemoćna da učini bilo šta osim da gleda. 

Ranije ovog mjeseca, Michel je za fijasko okrivio Rusiju, tradicionalno zaštitnicu Armenije u regionu. 

"Svima je jasno da je Rusija izdala armenski narod", rekao je Mišel za Euronews. 

Sličan obrazac se odigrao i na Kosovu, gdje Evropljani godinama pokušavaju postići trajni mir između albanskog i srpskog stanovništva. Glavna tačka prepreke je status sjevernog dijela Kosova, koji se graniči sa Srbijom, gdje Srbi čine većinu od oko 40.000 stanovnika. 

Borrell je čak imenovao "specijalnog predstavnika za dijalog Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja zapadnog Balkana". 

Nosilac na toj funkciji Miroslav Lajčak, bivši slovački ministar vanjskih poslova, nije imao mnogo sreće. Iako je Lajčak dobio grandioznu titulu prije više od tri godine, stranke su, ako ništa drugo, danas udaljenije nego ikad. 

EU je potrošila nebrojene milione pokušavajući stabilizirati region, finansirajući organizacije civilnog društva, škole, pa čak i policijske snage.  

Međutim, kada su tenzije zaprijetile da pređu u sveopću borbu nakon upada srpskih milicija na sjever Kosova prošlog mjeseca, EU je bila primorana da pribjegne svom isprobanom mehanizmu za rješavanje krize: Ujka Semu.  

"Kritikuju nas za premalo vođstva u Evropi, a onda i za previše", rekao je američki diplomata Richard Holbrooke 1998. godine, nakon što je Vašington uvukao svoje nevoljne evropske saveznike u pokušaje da zaustave kampanju "etničkog čišćenja" koju je pokrenuo jugoslovenski lider Slobodan Milošević na Kosovu. 

"Činjenica je da Evropljani neće imati zajedničku sigurnosnu politiku u doglednoj budućnosti", dodao je Holbrooke. "Dali smo sve od sebe da oni ostanu uključeni. Ali možete zamisliti koliko bih daleko stigao sa gospodinom Miloševićem da sam rekao: 'Izvinite, gospodine predsjedniče, vraćam se za 24 sata nakon što sam razgovarao sa Evropljanima". 

Ne treba tražiti dalje od Ukrajine u potrazi za dokazom da njegova poenta danas nije ništa manje važeća. Iako je EU učinila sve što je mogla, pružajući desetine milijardi finansijske, humanitarne i vojne pomoći, to nije ni približno dovoljno da pomogne Ukrajini da drži Ruse na udaljenosti. Da nije bilo američke podrške, ruske trupe bi bile stacionirane duž istočnog krila EU, od Baltičkog do Crnog mora. 

Teško stanje Ukrajine naglašava podjelu između geostrateških težnji Evrope i stvarnosti. Iako Evropa nije očekivala invaziju Rusije u punom obimu, godinama je govorila o potrebi poboljšanja svojih odbrambenih sposobnosti. 

"Moramo se sami boriti za svoju budućnost, kao Evropljani, za svoju sudbinu", izjavila je tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel 2017. 

A onda se ništa nije dogodilo. 

Realnost je da će uvijek biti lakše osloniti se na Vašington nego postići evropski konsenzus oko vanjske politike i vojnih sposobnosti. 

Zato evropske rasprave o sigurnosti više liče na fantazijski fudbal nego na bilo šta drugo. 

Nakon što je Biden odlučio poslati američki nosač aviona u istočni Mediteran kao odgovor na napad Hamasa ove sedmice, Thierry Breton, francuski komesar EU, rekao je da Evropa mora razmisliti o izgradnji vlastitog nosača aviona. Čak i u Briselu, komentar je izazvao malo više od komičnog olakšanja.  

Uprkos svoj retorici o neophodnosti da Evropa igra globalniju ulogu, čini se da čak ni lideri najvećih članica EU, Francuske i Njemačke, nisu ozbiljni po tom pitanju.  

Dok je Biden stajao u sobi za situacije u Bijeloj kući kako bi razgovarao o krizi u Izraelu, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz bili su zauzeti savjetovanjem u Hamburgu. 

Nakon što su pristali da udvostruče svoje napore za smanjenje birokratije u EU, krenuli su na krstarenje lukom sa svojim suprugama. 

Lideri su proslavili svoje uspješne rasprave na lokalnom pristaništu uz pivo i Fischbrötchen, hamburški riblji sendvič. I sunce je izašlo. 

Ali najvažnije: nikome nije zvonio telefon.