U razmaku od samo dva sata Milorad Dodik je negirao Sud BiH, ismijavao državu BiH i njene zakone, sutkinju pred kojom se izjašnjavao o krivici, a onda je na sastanku u Istočnom Sarajevu sa koalicionim partnerima sa državnog nivoa pregovarao o Zakonu o sudovima koji predviđa i izmještanje Apelacionog suda mimo Suda BiH. U 13 sati mrzi Sud BiH, a u 15 sati priča o Apelacionom odjeljenju. Paradoksalno, piše novinska agencija Patrija.

To je jedan od evropskih zakona iz 14 prioriteta iz izvještaja Evropske komisije koji bh. vlast mora usvojiti. Jedan od osnovnih postulata koje nam kao papagaji ponavljaju evropski ali i drugi međunarodni pohodnici u BiH jeste vladavina prava. E zamislite sada kada čovjek koji je u sat ili dva pokazao svu moguću netrpljivost prema Tužilaštvu i Sudu BiH negirajući upravo tu vladavinu prava, a onda zarad EU i zakona koje moramo usvojiti odstupi od svojih ultimativnih zahtjeva. Koji je Dodik onda pravi?

Nakon izlaska iz sudnice Dodik je kazao da se njegovim sudskim procesom razgrađuje BiH ali da će se braniti. Dodik se ne brani od države BiH niti Federacije BiH, niti stranaca, kako on to predstavlja, već od samog sebe i svojih postupaka.

Ono što je Dodik govorio danas u sudnici govori samo o njemu, ali ono što je rekao nakon današnjeg sastanka govori o politici koju predstavlja a čiji je cilj slabljenje države. Iako je sa strankama trojke danas pokušao trgovati te nakratko zaustaviti blokade Parlamenta koje su već demonstrirane na posljednjoj sjednici Doma naroda PS BiH, te u slučaju odgađanja hitne sjednice Predstavničkog doma PS BiH, Dodik je već najavio da neće odustati od rješenja za Ustavni sud BiH i eliminisanje stranih sudija. Ukoliko pregovori o temama i projektima koji njega zanimaju ne budu imali saglasnost trojke, jer je sa HDZ-om već odavno partner, Dodik će opet posegnuti za blokadama. I tako ukrug. Neće ga tada puno zanimati ni Evropska unija ni reformski zakoni.

Ono što je zbunjujuće je euforija koja je vladala kod Čovića i Nikšića nakon današnjeg sastanka. Dodik je ponovio sve svoje ultimatume, među kojima su i istočna interkonekcija, nastavak izgradnje Buk Bijele, aerodroma Trebinje što neće biti moguće dok se ne riješi pitanje državne imovine.

Čovića dijelom možemo i razumjeti jer ima partnera za izmjene Izbornog zakona BiH, ali koje je Nikšićevo opravdanje. Da li zaista misli da sa čovjekom koji ne voli državu BiH, želi njeno cijepanje, ne poštuje njene institucije, ne provodi odluke Ustavnog suda BiH, ne odriče se ratnih zločinaca, psuje genocid i negira Bošnjake i bosanski jezik, zaista želi u Evropsku uniju ili je posrijedi nešto drugo.

Da li je Nikšić previše naivan ili željan lažnog i neodrživog uspjeha zbog atmosfere u kojoj se trojka nalazi nakon formiranja državne vlasti, a posebno nakon nametnute Vlade FBiH.