Razgovarala: MAJA RADEVIĆ

Bosanskohercegovački fotograf Mladen Pikulić ima zaista impresivnu profesionalnu biografiju. Radovi su mu, između ostalog, izlagani u muzejima i galerijama u New Yorku, Berlinu, Den Haagu, Amsterdamu..., a dobio je brojne domaće i međunarodne nagrade za fotografiju.

Od 1981. do 1993. radio je u sarajevskom dnevniku Oslobođenje. Već godinama živi u Holandiji i jedan je od rijetkih koji imaju ekskluzivni pristup holandskoj kraljevskoj obitelji, čije članove često fotografiše. No, fokus njegovog interesovanja mnogo je širi od bilježenja trenutaka iz života poznatih ličnosti, uključujući i one „plave krvi“. Tokom svoje karijere fotografisao je i užase rata u Vukovaru i Bosni i Hercegovini, a kao ljubitelju portreta posebno mu je zadovoljstvo kada na ljudskom licu „uhvati“ jednu posebnu, neispričanu priču...

Nedavno je štampana posebna fotomonografija o holandskoj kraljici Maximi, u kojoj su se našle Vaše fotografije. Možete li nam reći nešto više o tim fotografijama – kada i kako su nastale?

- SchuldenlabNL je neovisna holandska organizacija koja okuplja određena ministarstva i privatne partnere kao što su vodeće banke, opskrbljivači energijom i stambena udruženja kako bi se holandski građani oslobodili dugova. Neprospavane noći i svakodnevni stres zbog finansijskih dugova, mislim da je ta situacija veoma poznata i u Bosni. Više od milion Nizozemaca prepoznaje ovaj užas. U dugovima su i ne mogu se izvući sami. Uz osobnu patnju, tu su i opštedruštveni troškovi svih tih dugova koji holandsko društvo koštaju oko 11 milijardi eura godišnje. Kraljica Maxima je počasna predsjednica ove organizacije, a u biti bi se moglo reći da je ona i koautor ove ideje, i veoma je aktivna u organizaciji. Zahvaljujući njenom uticaju ovo je postala jedna od centralnih tema u Holandiji. Ja sam od pomenute organizacije prije pet godina zamoljen da pratim njihovu aktivnost, koja je u biti i kraljičina aktivnost.

Holandska kraljica Maxima sa fotomonografijom koja je štampana u njenu čast 

Često ste fotografisali holandsku kraljevsku porodicu. Pretpostavljam da je to dosta drugačiji proces od fotografisanja osoba koje nisu javne ličnosti, niti su na tako visokim državnim funkcijama. Možete li za javnost malo opisati kako to zapravo izgleda, postoje li neki posebni protokoli, pravila koje kao fotograf tu morate ispoštovati? Je li se nekada desilo da članovi kraljevske obitelji ne budu zadovoljni fotografijama?

- Da, upravo zbog tog iskustva i poznavanja protokola često sam angažovan od različitih organizacija da fotografišem kraljevsku familiju pri posjetama npr. Kraljevskom simfonijskom orkestru i drugim kulturnim događajima. Fotografisao sam, između ostalih, posljednja dva premijera i dosta poznatih javnih ličnosti, ali fotografisati kralja i kraljicu je sasvim nešto drugo. Njihov protokol nalaže da ne smijete prići blizu kraljice, niti stajati ispred nje osim ako vam nije dozvoljeno, pogotovo joj se ne smijete obratiti osim ako to ne stoji u protokolu za taj dan, a duga upotreba teleobjektiva je također ograničena. Ponekad se zanesem pri fotografisanju pa joj previše blizu priđem, te odmah budem opomenut od njene službe koja sve kontroliše. Ovdje ne mislim na službu sigurnosti koja se bavi kraljičinom bezbjednošću, nego baš na njenu ličnu službu koja kontroliše da bude sve po protokolu. Razlika između mene i drugih fotografa na takvim događajima je da je drugim fotografima dozvoljeno samo da fotografišu kraljicu pri njenom dolasku. U slučaju da postoji i jedan foto moment unutar organizacije onda oni mogu fotografisati samo za vrijeme tog momenta, npr. prilikom dodjele nagrade. Ostalo vrijeme kolegama nije dozvoljen pristup, a ako i jeste dok čekaju taj momenat, onda im nije dozvoljeno kretanje niti fotografisanje. Za razliku od njih meni je sve dozvoljeno, od totalne slobode kretanja i stalnog fotografisanja.

Prošlog ljeta imali ste zanimljivu izložbu u Sarajevu – fotografisali ste portrete sa nadgrobnih spomenika na sarajevskim grobljima... Šta Vas je motivisalo da napravite ovaj foto serijal?

- Motiva ima napretek. Što privatnih, a što opštih. Moja mama je bila češkog porijekla, a kompletan centar grada Sarajeva je projektovan dijelom i od čeških arhitekata i veliki broj prvih stanara su bili Evropljani iz tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Ja sam u biti fotografisao portrete samo iz tog perioda. Meni je taj dio istorije našeg grada nekako najzanimljiviji i najljepši. Ideja moje izložbe nije bila da fotografišem nadgrobne spomenike već ljude koji su živjeli u tom periodu i epohi koja se ogleda u njihovim frizurama, odjeći, namještaju, stilu života… Ustvari, da “oživim” kroz foto objektiv taj period i dio istorije grada koji je dosta zaboravljen, a njihovi nasljednici više ne žive u Sarajevu da nam o tome pričaju. O njima gotovo više niko ništa ne zna, a termin „groblje“, odnosno mjesto gdje su oni sahranjeni ja bih radije preimenovao u kulturni spomenik, jer nakon više od stotinu godina, groblja su se pretvorila u kulturnu baštinu. Odlazeći na ta mjesta da fotografišem nisam se ni jednog trenutka osjećao da sam na groblju, nego na istorijskom i kulturnom mjestu.

Iz Pikulićevog ciklusa "Portreti" koji je prošlog ljeta predstavljen u Sarajevu

Ispred Vašeg objektiva nalazile su se i brojne poznate ličnosti, ali i ranjive grupe poput izbjeglica iz Sirije. Ovih dana planetu obilaze slike iz Gaze, ponovo svjedočimo užasima rata i zločinima nad civilima, djecom... Uz mnoge takve fotografije obično stoji upozorenje da su „šokantne“, „uznemirujuće“... I Vi ste svojevremeno svjedočili ratnim strahotama u Vukovaru 1991. godine. Kako u takvim situacijama fotograf može pronaći neku pravu mjeru – da prikaže realno stanje na terenu, a da opet sačuva dostojanstvo žrtava, onih koji su najugroženiji ratom?

- Mjera je uvijek ljudskost. To je vječna borba fotografa između profesionalne obaveze i moralnosti. Mogu jedino reći nešto iz svog iskustva. Uznemirujuće i šokantne fotografije iz Vukovara 1991. godine, koje sam postavio kao upozoravajuću izložbu naslova Danas Vukovar, a sutra? u Teatar klubu u Sarajevu, tada očito nisu nikoga niti šokirale, a kamoli uznemirile. Zapitao sam se tada upravo koja je onda svrha ratnih fotografija? Bio sam i svjedok masakra na Ferhadiji. Stajao sam kod Vječne vatre i krenuo prema pekari da fotografišem. Na ulici je zaista bio potok krvi. U vrelom danu ta ljudska krv je imała tako oštar miris da vam se sledi krv u žilama. Krenuo sam nekoliko metara naprijed da fotografišem, napravio nekoliko snimaka i stao sam. Nisam mogao da gazim po ljudskoj krvi da bih napravio fotografije.

Je li Vam kao fotografu u emotivnom smislu to bilo i najteže iskustvo?

- Bilo ih je i previše u ratu, ali ipak prvo iskustvo rata je za svakoga sigurno najteže, a to je za mene bilo u Vukovaru. Tada sam doživio nervni slom i zahvaljujući drugarici iz gimnazije koja je tada specijalizirala psihijatriju, uz pomoć njenih savjeta i lijekova, uspio sam da se vratim u normalu. To mi je ujedno i “pomoglo” da puno stabilniji i pribraniji doživim i preživim rat u Bosni.

Iz ciklusa "Identity"

Možete li nam otkriti na čemu trenutno radite, je li u planu neka nova izložba i kada ćemo Vas ponovo moći vidjeti u Sarajevu?

- Ja sam u biti prvo profesionalni fotograf, iako sam u svijetu i Sarajevu imao dosta izložbi i publikovao nekoliko fotomonografija. Ako me profesionalni put nanese npr. u starački dom za dementne ljude, onda tu razvijem i ideju o izložbi i knjizi koja je već poodavno izašla u Holandiji. Volio bih tu izložbu postaviti u Sarajevu jer se tematski nekako uklapa u stanje i u našem društvu, koje sve više postaje „društvo starih“. U Holandiji će uskoro gotovo polovina populacije biti penzionisane osobe.