Piše: Dragan MARKOVINA (Peščanik)

Sad kad je prošla još jedna komemoracija u Vukovaru, sa svim što ju je očekivano u političkom smislu pratilo, a odnosi se na to da su vukovarske vlasti i kompletna opoziciona desnica ovog puta napravile vladajućoj stranci ono isto što je prije deset godina HDZ napravio vladajućim socijaldemokratima, ostaje da konstatiramo tužnu činjenicu da Hrvatska i kao zemlja i kao društvo svjesno odbija ostaviti rat iza sebe i posvetiti se projekcijama budućnosti.

Pri čemu sva ona prvoloptaška objašnjenja, odnosno opća mjesta koja su mogla do sada služiti za objašnjenje ovog fenomena, o tome kako vladajući putem herojske i traumatične prošlosti u kojoj je zajednica bila ujedinjena pokušavaju zamagliti priču o svim neuspjesima u sadašnjosti i još jednom pokupiti poene na herojskoj ulozi u prošlosti jednostavno više nisu dovoljna. Ako su ikada i bila. Fenomen konstantne retraumatizacije i oživljavanja duha devedesetih postao je do te mjere društveno ukorijenjen i neupitan, da je postalo sasvim svejedno i tko je na vlasti i kakva je gospodarska ili demografska situacija i kakav je nacionalni sastav stanovništva u zemlji i je li izborna godina ili nije izborna godina. Jednostavno, samo društvo je toliko intimiziralo potrebu da se dan pada Vukovara masovno obilježava na ulicama svih hrvatskih gradova, što službeno, što spontano, da su političke rasprave o koloni sjećanja u samom Vukovaru postale tek jedan krak priče koji suštinski ne mijenja stvari ni u jednom smjeru.

Štoviše, ako je prije koju godinu i bilo moguće barem čuti u javnom prostoru to da je odavno došlo vrijeme da se pad Vukovara ili oslobođenje Knina počnu u organizaciji države obilježavati svakih pet godina, umjesto svake godine, što je u javni prostor tada lansirao Žarko Puhovski, to više uopće nije legitimna tema. Ne, u situaciji u kojoj je kolona u Vukovaru ove godine bila masovnija nego ikada.

Pa čime objasniti taj fenomen? Da, ono što su JNA i srpske paravojske napravile gradu i njegovim ljudima bilo je do tada nezamislivo, budući da takvu vrstu razaranja nekog grada i jedne nacionalne skupine stanovništva nismo vidjeli čak ni u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. I jeste ostavilo strašnu nacionalnu traumu i najavilo sve ono što će se dalje događati u ratu, od granatiranja Dubrovnika, preko opsade Sarajeva, do Srebrenice. Ali je i poslužilo kao faktor mobilizacije zemlje u cjelini. Međutim, to je bilo prije više od trideset godina, Vukovar je, što je posebno bitno, mirnom reintegracijom vraćen u ustavni poredak Hrvatske, ostao je višenacionalan grad i dobio je priliku da izgradi novi život. I umjesto da s vremenom trauma zacijeli i da se krene dalje, njezino oživljavanje je sve intenzivnije, a prijepori oko kolone postaju ozbiljan poligon za skupljanje glasova.

I opet, istina jeste da je to praksa koju je vladajući HDZ inaugurirao kao neupitnu, pa je SDP nije dovodio u pitanje, ali to nije dovoljno za odgovor. Također je istina da mnogi ljudi još uvijek nisu pronađeni i da mnogi nisu nikada odgovarali za zločine koje su napravili, ali te činjenice u emocionalnom smislu realno mogu uznemiriti ponajprije same Vukovarce i članove obitelji nestalih, a ne društvo u cjelini.

Stvar postaje dodatno začuđujuća s obzirom da, ako i mogu postojati razna tumačenja o ratnim pobjednicima i gubitnicima u svim postjugoslavenskim ratovima, pa čak i kad bismo u tu jednadžbu ubacili jednostavnu činjenicu da smo svi i ljudski i civilizacijski poraženi samom činjenicom da je do svega toga došlo, jedna stvar ne može nikako biti sporna. A to je ona da je, ako itko jeste, Hrvatska pobijedila u ratu i ostvarila sve svoje vanjskopolitičke ciljeve.

Pored toga, ionako malobrojna i nepovratno devastirana srpska zajednica u Hrvatskoj koja je pala na postotak jedva nešto veći od 3 posto, uporno pokušava voditi politiku pomirenja, ne iskazuje nikakve nacionalističke tendencije i u vječnoj je koaliciji s HDZ-om, ali Penavi i desnici koji su spriječili predstavnike te zajednice da ove godine dođu u Vukovar i ispuste vijenac u Dunav za sve civilne žrtve rata, ni to nije dovoljno.

Hrvatskoj se dakle sve posložilo da počne razmišljati isključivo o budućnosti i traumatičnu prošlost ostavi iza sebe, a to se nikako ne događa.

I jeste najbliže logičnom objašnjenju uzroka za ovakav politički i društveni odnos prema devedesetima, odnosno za kanonizaciju Domovinskog rata koja sputava društvo da krene dalje, došao Dejan Jović u svojoj knjizi na tu temu. On je u njoj naveo rijetku okolnost da Hrvatska ima u istom ratu i mjesto apsolutne traume, što je Vukovar, ali i potpunog trijumfa, što je Knin, što stvara idealne preduvjete za stalno obnavljanje ratne mitologije.

No, sve što sam naveo, u svjetlu činjenica o tome da su se odavno stekli svi preduvjeti da se krene dalje, čini se ipak nedovoljnim za objašnjenje ovog fenomena.

Kojeg je i nemoguće objasniti u jednom tekstu ovog tipa i bez ozbiljnih teoretskih i istraživačkih uvida. Ostaju samo pretpostavke, a jedna od njih bez koje se čini nemogućim razumijeti sve što se događa jeste nacionalizam kao temeljna društvena činjenica i nemogućnost tog nacionalizma da ponajprije zamisli, a potom i prihvati život u novim društvenim i geopolitičkim okolnostima i kontekstima, mimo ovih naših vječnih tema, kolektivnih odgovornosti, rasprava o Drugom svjetskom ratu i o devedesetima. Društvo kao da instinktivno odbija novu stvarnost i život u budućnosti jer se u njemu ne snalazi, iako rijetko koja zemlja ima tako dobre preduvjete za ugodan život kao Hrvatska.