Piše: Oleksandr LEVČENKO (Antena M)

Ukrajina je 5. decembra 1994. potpisala Budimpeštanski memorandum o sigurnosnim garancijama i nuklearnom razoružanju sa Sjedinjenim Državama, Velikom Britanijom i Rusijom. Zatim su se tekstu Memoranduma pridružile Francuska i Kina. Ukrajina je prije 29 godina potvrdila odbacivanje trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu, oslanjajući se na međunarodne sigurnosne garancije. U skladu sa odredbama Budimpeštanskog memoranduma, države potpisnice su se obavezale da će poštovati suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet Ukrajine, kao i da će se suzdržati od prijetnje silom ili upotrebe sile i ekonomskog pritiska. Sigurnosni model zasnovan na Budimpeštanskom memorandumu nije se opravdao.

Rusija je grubo prekršila svoje obaveze, napala Ukrajinu i čak joj prijeti nuklearnim oružjem dobijenim iz Kijeva. Dakle, u uslovima egzistencijalne opasnosti od Ruske Federacije, Ukrajina se više ne može oslanjati na prazna obećanja i bira strateški kurs za ulazak u NATO. Kao međufazu, Ukrajina računa na kolektivne sigurnosne garancije definisane na samitu NATO-a u Vilniusu. U razvoju ove inicijative, Kijev je započeo i konsultacije sa Evropskom unijom.

U međuvremenu, uprkos činjenici da Moskva grubo krši odredbe Budimpeštanskog memoranduma, Kijev se nada da Vašington, London, Pariz i Peking nisu odustali od svojih obaveza. Uprkos činjenici da one nisu ugovorne prirode, ali evidentirani su u važnom međunarodnom dokumentu. Stoga Kijev pomoć SAD, Velike Britanije i Francuske doživljava kao izvjesno ispunjenje preuzetih obaveza u pogledu garancije teritorijalnog suvereniteta Ukrajine. Nadamo se da će se i Peking pridržavati garancija datih Kijevu, jer ako ne, onda je potrebno proglasiti povlačenje iz ovog važnog međunarodnog dokumenta i obavijestiti sjedište UN-a.

Budimpeštanski memorandum postao je parče papira za zvaničnu Moskvu, na koju ona se uopšte ne obazire, ali što se tiče ostalih članica nuklearnog kluba, pomoć koja je pružena Kijevu je veoma dobrodošla, ali nije dovoljna da protjera ruske trupe sa ukrajinskogprostora i osigura teritorijalni integritet zemlje. Ukrajina prima američku pomoć na nivou Afganistana, prije nego što su ga u potpunosti preuzeli Talibani. Odnosno, iznos sredstava za borbu protiv Talibana jednak je iznosu sredstava za borbu protiv ogromne ruske vojske.

Jasno je da je to nedovoljno, iako je sada generalno upitna alokacija američke pomoći Kijevu. Odgovor na pitanje republikanskih kongresmena i senatora, koliko je novca Ukrajini potrebno da porazi Rusiju, vrlo je jednostavan: svakako ne onoliko koliko je izdvojeno za borbu protiv Talibana, koju je, inače, afganistanska vlada izgubila. Talibani su mnogo desetina puta slabiji od ruske vojske, koja ima moćne vojne vazdušne snage, veliku ratnu mornaricu i mnogo brojne kopnene trupe. Tako povećanje finansiranja Ukrajine za nekoliko desetina puta dovešće do brzog poraza Rusije. Ali čak i desetostruko povećanje će biti dovoljno. Ovo je da bi svi razumjeli da li Oružane snage Ukrajine dobijaju dovoljno vanjske finansijske i vojne podrške. Kijev razumije da, nažalost, ta sredstva nikada neće biti dodijeljena, pa je zadovoljan svime što daju saveznici.

U isto vrijeme mora se shvatiti da je ruska agresija na zemlje istočne Evrope samo pitanje vremena, ako ruska vojska ne bude poražena na bojnom polju u Ukrajini. Moskva ne odustaje od svojih agresivnih planova: u tu svrhu povećava izdatke za odbranu na trećinu cjelokupnog budžeta, povećava proizvodnju oružja i uvozi u velikim količinama naoružanje iz Irana i Sjeverne Koreje. Zemlje na istočnom krilu NATO-a imaju najviše tri godine da se pripreme za obuzdavanje ruske agresije ako žele izbjeći rat. To je izjavio šef Nacionalnog biroa za bezbjednost Poljske Jacek Severa u intervjuu za poljske novine Nasz Dziennik.

Njemačko udruženje za vanjsku politiku objavilo je da bi Rusija mogla napasti zemlje NATO-a i da imaju 5-9 godina da se pripreme da odbiju napad. Međutim, Severa napominje da bi vremenski okvir mogao biti mnogo kraći. Prema evropskim ekspertima, naredne godine treba iskoristiti za stvaranje potencijala na istočnom krilu NATO-a, što će poslužiti kao jasan signal za odvraćanje ruske agresije.

Da bi se to postiglo, potrebno je ne samo ojačati odbranu povećanjem NATO kontingenta u državama članicama istočne Evrope, već i povećanjem vojne podrške Ukrajini, što će omogućiti Oružanim snagama da nanose veće gubitke ruskoj vojsci. Budućnost evropske sigurnosti doslovno zavisi od toka događaja na bojnom polju u Ukrajini. Rusija ne krije svoje agresivne namjere prema zemljama istočne Evrope. Odbijanje ruske agresije na bojnom polju u Ukrajini pomoći će da se izbjegnu ogromni materijalni i ljudski gubici za odbranu Evrope.