Hrvatska opozicija u Bosni i Hercegovini već godinama političkim djelovanjem radi na vlastitom samouništenju slijeđenjem politike koja insistira na "legitimnim predstavnicima" naroda. 

Opozicija HDZ-u već u startu sebe ostavlja izvan mogućnosti participacija u vlasti bez odobrenja HDZ-a, navodi portal Politički.ba u svojoj analizi.

U vizuri dominantne hrvatske politike koju formalno podržavaju sve hrvatske stranke "legitimni predstavnik" bio bi onaj koji dobija većinu glasova unutar hrvatskog glasačkog tijela. Odnosno, HDZ koji dominantno oblikuje takav narativ legitimnost mjeri kroz snagu u hrvatskom klubu domova naroda, državnom i federalnom. 

Trenutna snaga hrvatske opozicije

Kada kažemo hrvatska nacinalna opozicija, mislimo na one stranke koje prvenstveno grade svoju političku poziciju vođenjem prvenstveno nacionalne hrvatske politike, računajući jedino na hrvatsko glasačko tijelo, koje iako ne glasa samo za nacionalne stranke, primarno podršku daje istima.    

Najjače hrvatske nacionalne opozicione stranke, su HDZ 1990 (ne na svim nivoima) na čelu sa Ilijom Cvitanovićem i Hrvatska republikanska stranka (HRS) koju predvodi Slaven Raguž. HRS ne sudjeluje u radu ni jedne vlade od nižih do viših nivoa vlasti, za razliku od HDZ 1990 koji je pristao ući u novofromiranu Vladu Federacije BiH. 

Na posljednjim izborima za Predstavnički dom Federacije BiH HDZ 1990 je osvojio pet puta manje glasova (26.518), HRS 10 puta manje (13.049), a Hrvatski nacionalni pomak (HNP) više od 20 puta manje, nego HDZ (130.566). 

Formalno HDZ-ova opozicija je veća, zbog činjenice da postoji niz malih hrvatskih nacionalnih stranaka, ali one su na izborima sudjelovale zajedno sa HDZ-om, a njihovi glasovi se rijetko čuju, pa se bez zadrške mogu smatrati dijelom istog jer politički djeluju potpuno sinhronizovano HDZ-u. 

Kukavičluk opozicionih lidera i snaga HDZ-a

Čuli smo desetine puta Cvitanovića da samo legitimni hrvatski predstavnici mogu obnašati funkcije ili biti izabrani u pojedina zakonodavna tijela. 

Ipak, Iliji Cvitanoviću nije smetalo kada je u decembru prošle godine, prilikom glasanja za delegate iz reda Hrvata za Dom naroda Federacije u Skupštini Srednjobosanskog kantona, njegov stranački kolega Anto Bilić dobio presudan glas zastupnice iz Demokratske fronte (DF), Hrvatice, Željke Matković. 

Samo na način kako je tada praktično pokazao HDZ 1990, opozicija saradnjom i sa strankama koje ne računaju jedino na hrvatsko glasačko tijelo, a koje imaju zastupnike Hrvate u skupštinama kantona, može dugoročno očekivati da participira u vlasti.  

S obzirom da HDZ kontroliše trećinu izvršnih pozicija na državnom nivou, više od toga u federalnom, participaciju u najmanje četiri kantonalne vlade, uz akumulirana finansijska sredstva, višedecenijsko iskustvo vladanja, dugogodišnji savez sa SNSD-om, mrežu ostvarenih veza sa desničarima širom istočne Evrope, šansa da hrvatska nacionalna opozicija samostalno dobije veći broj delegata od HDZ je ravna čudu.

Pristati da igraš po pravilima koje ti je nametnuo politički protivnik, iako ona nisu utemeljena u zakonu, pristanak je da uvijek ostaneš u njegovoj sjeni.

Izaći iz sjene

Postojeći sistem, naročito nakon posljednjih izmjena Ustava FBiH, dovoljno štiti interese Hrvata da federalna vlada (ona je svakako ključ snage) ne može u praksi biti formirana ako dio hrvatskih nacionalnih stranaka ne da svoj pristanak. 

Insistiranje na legitimnom predstavljanju na način kako to definiše HDZ put je u stalno trvenje sa bošnjačkom većinom i vođenje politike ignorisanja činjenice da u Federaciji živi više od 80 posto nehrvata, a istovremeno, za hrvatsku opoziciju samoubilačka misija. 

Dragan Čović je svjestan da hrvatske stranke mogu u budućnosti formirati Vladu bez HDZ-a, pa zato insistira na zaključavanja domova naroda te kreira atmosferu u kojoj je izdaja poštovati Ustav Federacije BiH. U toj mjeri da Cvitanović ne smije reći od koga je dobio podršku prilikom glasanja u SBK. 

Opozicija nema snagu da prihvatanjem narativa koji kreira HDZ ikad bude ozbiljan politički faktor. 

To ne znači da opozicione hrvatske nacionalne stranke trebaju odbaciti vođenje nacionalne politike, jer u tom trenutku izgubile bi smisao postojanja, već da nađu svoj vlastiti put, a prostora je zaista sasvim dovoljno.