Ukrajinski vojnik, Oleksandr Ivantsov se sedam dana skrivao u čeličani Azovstalj, dok su Rusi zauzimali grad, da bi se kroz tunel vratio na teritoriju koju kontroliše Ukrajina, a oni su ga podvrgli ispitivanju jer su mislili da je ruski špijun.

Predsjednik Ukrajine, Vladimir Zelenski, je nakon 80 dana otpora ukrajinskih snaga, u gradu Marijupolju, izdao naredbu za predaju, ali je pomenuti vojnik Ivantsov odbio da to učini.

"Kada sam se prijavio za ovu misiju, shvatio sam da ću najverovatnije umrijeti. Bio sam spreman umrijeti u borbi, ali moralno nisam bio spreman predati se", govori za New York Times.

Bio je svjestan tada da su mu veće šanse da ostane živ ako se bude skrivao, nego ako se preda Rusima. Dobro je tada već bilo poznato rusko zlostavljanje zarobljenih ukrajinskih vojnika.

Probio je rupu u zidu i odlučio se skrivati u malom tunelu, gdje je sakrio zalihe i namjeravao da se skriva desetak dana, nadajući se da će Rusi koji su zauzeli Marijupolj do tada smanjiti oprez i dopustiti mu da se provuče kroz ruševine, da stigne do ukrajinske teritorije.

Za nedjelju dana je pojeo 6 konzervi piletine i deset konzervi sardina i osam boca vode od 1,5 litar.

"Osjećao sam se jako loše. Bio sam dehidriran, a misli su mi bile pobrkane", izjavio je. 

"Shvatio sam da moram otići jer nisam mogao tamo živjeti još tri dana.

New York Times je intervjuisao Ivantsova, njima je dao svoje video zapise i slike iz Azovstalja. To su potvrdili nadređeni oficiri i medicinski radnici koji su ga liječili kada je stigao na teritoriju pod ukrajinskom kontrolom. Zbog toga kako je ukrajincima zvučala njegova priča, službe bezjbednosti su ga podvrgle poligrofskom testu, da bi utvrdile da li je dvostruki agent.

Ivantsov pomaže jedinice bespilotnih letjelica oko srušenog Bahmuta. Tu se prisjetio svoje priče, jednog poslijepodneva, piše NYT. Izjavio je da ne može da iznosi sve detalje, da ne bi ugrožio sigurnost ukrajinskih vojnika iz Azovstalja, koji su zarobljenici ruskih snaga, i civile koji su mu pomogli u bjekstvu preko teritorije koju drže ruske snage, ka teritoriji Ukrajine.

Kada je Rusija započela svoju specijalnu vojnu operaciju 24. februara, 2022. godine, Ivantsov (28), bio je zaposlen u obezbjeđenju brodova u Crvenom moru, i bavio se zaštitom brodova od somalijskih pirata.

U gradu gdje je čeličana Azovstalj, u Marijupolju, Oleksandr Ivantsov je živio osam godina. Video je kako se grad razvija. Gradili su se putevi, parkovi, bazeni, teretane, a nakon početka sukoba. Prijavio se u jedinicu Azov, koja je nastala od krajnje desnih opredijeljenih Ukrajinaca i koja je predvodila odbranu čeličane Azovstalj.

Rusi su granatiranjem i napadom, počeli da bacaju grad u zaborav, hiljade civila i vojnika su se sakrivali u mreži bunkera ispod proizvodnog kompleksa. Time je bitka za Marijupolj dobijala status jedne od gorih u ovom ratu.

Vojno rukovodstvo Ukrajine, koje se nalazilo u Kijevu je počelo da pravi plan kako da se odreguje u odnosu na situaciju bitke za Marijupolj. Započeli su vazdušni vojnu misiju prelijetanja Marijupolja i podrške kopnenim snagama. Oleksandr Ivantsov, koji je dao intervju za NYT se dobrovoljno prijavio za misiju, znajući da se možda neće vratiti iz iste živ.

Bio je u helikopteru MI-8, sa kojim je bio u misiji preletanja Marijupolja, 25. marta. Izbjegao je rusku protivvazdušnu odbranu i sleteo je u Azovstavljev kompleks i isporučio je zalihe vojnicima, ranjenicima i civilima u fabrici. Narednih nedjelja, uspio je izvršiti sedam takvih letova.

Kada je stigao u Azovstalj, vojnici više nisu imali municije za teška naoružanja i bili su pri kraju sa protivtenkovskim minama, koje su im bile neophodne za dalju borbu. Zalihe koje im je isporučivao nisu bile dovoljne. Zalihe hrane su bile sve niže i civili su preživljavali uz sve manje zalihe.

"Bilo je dosta vrlo teško ranjenih ljudi koji su imali gangrenu. Tamo su trulili i polako umirali", prisjetio se Oleksandr Ivantsov.

Svakoga dana je omča oko Azovstalja bila sve više stegnuta.

Nakon 80 dana opsade Azovstalja, ukrajinsko vojno rukovodstvo, zaključilo je da snage unutar opkoljenog fabričkog kompleksa, više nisu odgovarajuća borbena snaga, i 16. maja im je naređeno da se predaju.

"Svima sam rekao svoju odluku, a prije nego što su otišli, rukovao sam se sa svakim od njih", rekao je o svojim sunarodnicima, od kojih je 700 i dalje u ruskom zarobljeništvu. "Oni koji su imali novac dali su mi ga tada".

Poslejdnji ukrajinski vojnik se predao 20. maja, dok je Ivantsov bio sakriven u tunelu koji je prokopao da bi izbjegao zarobljavanje. Osim vode i hrane koju je spremio, imao je čaj, kafu i vreću za spavanje.

Kako je covid i dalje bio u fazi pandemije, proizvodni kompleks je imao dosta zaliha sredstava za dezinfekciju, pa i sredstava za dezinfekciju ruku. "Dobro gori", kaže Ivantsov. "Možete i kuhati sa time". 

Ponekad bi, samo blenuo u plamen, priča za NYT. Kada bi se plamen ugasio, bio bi u potpunom mraku. "Podsjećalo me je na film 'Buried alive'", rekao je Ivantsov.

Nakon nekoliko dana, neprestanu buku i grmljavinu granata, pucanja i vike, koje su značile da su ljudi tu i da se borba i dalje vodi, zamijenio je muk i tišina.

Bio je sedmi dan sakriven u tunelu koji je prokopao, kada mu je ponestalo vode. Tada je shvatio da mora krenuti odatle. Bacio je oružje i presvukao se u civilnu odjeću i krenuo je da napusti industrijski kompleks Azovstalj. Kada je izašao na čistinu, bio je zadivljen sjajem zvijezda, koje je video poslije nekoliko dana skrivanja u tunelu.

Primetio je da ruski vojnici ne paze na to da njihovi položaji ostanu skriveni, jer drže upaljene lampe i glasno pričaju. 

"Patrole koje su obilazile tvornicu koristile su svjetiljke, glasno su pričale", rekao je.

Trebalo mu je šest sati da napusti Azovstalj, tako što se kretao između uništenih vagona. Sunce je izlazilo kada je stigao u napušteni grad. Nije mogao da opiše prizor koji je tamo zatekao.

"Vidio sam tijela životinja, ljudska tijela", rekao je. "Bilo je komada tijela. Ruka bi mogla ležati uokolo, pas bi je mogao negdje vući". 

Uspješan bijeg iz Azovstalja je bio samo prvi korak u planu koji je Ivantsov imao na umu.

"Plan je bio otići u susjedstvo u kojem sam nekada živio", prisjetio se.

"Mislio sam da ću ih, ako vidim poznata lica, zamoliti za pomoć: da se operem, pojedem i tako dalje". 

Međutim, njegov plan se izjalovio, a on je završio užasnut onime što je dalje video. Da je grad koji je poznavao zbrisan sa lica zemlje. U takvom gradu, ljudi koje je poznavao su bili stranci. Nikome nije mogao vjerovati.

Jedino što mu je preostalo jeste da stigne do teritorije koju još uvijek kontrolišu Ukrajinci. Morao je izbjeći zarobljavanje po drugi put i krenuti na zapad. Pomoć mu je i dalje bila potrebna i morao je da pazi koga će da pita za istu.

"Uvijek sam prvo gledao mogu li prići, procijeniti osobu", rekao je. Ne bi preživio bez dobrote stranaca koji su mu pomagali, često uz veliki rizik.

"U jednom selu starica mi je dala da pijem vodu iz bunara", rekao je. Još takvih slučajeva je bilo tokom njegovog kretanja na zapad, ali nije htio da o tome govori.

Spomenuo je samo da, dok nije uspio da napusti Marijupolj, da je bio zarobljen u gradu, ali nije želio da otkriva detalje. Prešao je dvjestotinjak kilometara dok nije stigao do linije fronta. Za to mu je bilo potrebno 18 dana. Stopala su mu od tolikog pješačenja bila krvava, a kojlena i leđa su ga boljela da više nije mogao da stoji i da hoda.

Bio je dosta tanji i lakši 11 kilograma, a kada je došao trenutak da napusti teritoriju pod kontrolom Rusije i da pređe liniju fronta, do ukrajinskih položaja, proradio mu je adrenalih.

Jedan od načina da stigne do ukrajinskih položaja je bilo da prijeđe reku, ali je to bilo preopasno. Odlučio se da poslednjih 15-tak, 20-tak kilometara pređe kopnenim putem, kroz minska polja.

"Imao sam čelične živce, bez emocija, bez misli, samo svrhu i hladan proračun", rekao je.

"Tako sam se psihički podigao. Već sam se pomirio sa svojom smrću".

Ali uspio je iako njegova priča zvuči potpuno ludo dok je njome pokušavao uvjeriti zapanjene ukrajinske vojnike da je istinita.

Povjerovali su mu na kraju i poslali su ga na liječenje u Kijev, kada je stao na benzinskoj pumpi i kupio kafu i kobasice.

Nikada nije popio ljepšu šolju kafe i pojeo bolji hot dog, u svom životu, čime je zaključio svoj intervju za NYT.