Između niza namjerno obmanjujućih izjava vojvode Andrije Mandića, koji se navodno trudi da Crnu Goru približi Evropi, ova o potrebi izgrađivanja najboljih, po njemu bratskih, odnosa sa Srbijom predstavlja vrhunsku hipokriziju. Andrijina želja za uspostavom dobrih i prijateljskih odnosa sa Srbijom znači samo toliko da Srbija treba jače da zategne dizgine Crnoj Gori kojom, ne samo u ovom trenutku, vlada bez ostatka, piše Rajko Cerović za Pobjedu.

Predstavljaju li Andrija Mandić, kao predśednik Skupštine, ili Jakov Milatović kao predśednik države, išta drugo do odane poslušnike beogradskom diktatoru i njegovoj šovinističkoj bratiji? Ako njegovo diktatorsko veličanstvo Aleksandar Vučić zatraži da, uprkos dobronamjernim sugestijama sa Zapada, njemu hipervjerni Andrija Mandić, odnosno Mandićeva koalicija, obavezno uđu ne samo u sastav izvršne vlasti u Crnoj Gori, nego i u njen sami centar, naredba se hitro izvršava.

Kako mi i danas i svagda, sličnim povodom, bolno odjekuju riječi moga lucidnog rođaka, narodnog heroja Komnena Cerovića, koji je kao savršeni poznavalac odnosa između dvije države svojevremeno zaključio da je „sve do Mila Đukanovića Srbija mogla da postavi na čelo Crne Gore i lješanskoga magarca“. Eto zbog čega potpisnik ovih redova, duboko uvažavajući sve Đukanovićeve greške, nepočinstva i nedoraslosti za ulogu koju je, pored ostalog i sam osvojio, duboko poštujem Mila Đukanovića. Uostalom, da nije bilo Mila Đukanovića danas ne bih pisao ovaj tekst i ne bi postojala država Crna Gora. Baška što ne bi bila još i uvažena članica NATO saveza!

Pogledajte, opet, kako i koliko vojvoda Mandić žuri da svojom koalicijom što prije popuni Vladu iako je njena rekonstrukcija predviđena tek za kraj godine. Tada će gospodin Dragan Bojović, sadašnji sekretar Ministarstva prosvjete, poznat po demonstrativnom napuštanju skupa posvećenog dvadesetogodišnjici postojanja kancelarije ombudsmana u Crnoj Gori, samo zbog toga što je na pomenutom skupu svakako uredno pozvan, prisustvovao i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve gospodin Mihailo. Skup su, pored Bojovića, napustili i Dejan Đurović i predśednik Odbora za ljudska prava Jovan Jole Vučurović. Sve sami vitezovi srpstva i gorljivi zastupnici srpskih, a ne, ne daj bože, crnogorskih ili bošnjačkih prava.

Hoće li gospodin Bojović, koga u najavljenoj rekonstrukciji Vlade najvjerovatnije čeka mjesto ministra prosvjete, izbaciti iz školskih prostora Njegoševe portrete, jer vladika, što je nedopustivo, nije bio klirik Srpske pravoslavne crkve, tek ćemo viđeti. Hoće li gospodin Bojović, u sadejstvu sa gospodinom Goranom Danilovićem, opet jurišati na cetinjski Fakultet za crnogorski jezik i književnost? Ne bih im preporučio, jer je odavno sazrio opravdani gnjev, posebno od 30. avgusta 2020. godine planski ponižene i ponižavane crnogorske nacionalne populacije.