Piše: MARIO ILIČIĆ

Programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV) i profesor na Novosadskom univerzitetu Dinko Gruhonjić govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o društveno političkoj situaciji u regionu, odgovorio na niz osjetljivih pitanja vezanih za obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske, nedavno održanim izborima u susjednoj Srbiji, sudbini predsjednika bh. Entiteta RS Milorada Dodika, te komentirao poteze opozicije I gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića.

Iako je visoki predstavnik Schmidt upozorio vlasti Republike Srpske i predsjednika tog bh. entiteta Milorada Dodika da će biti suočeni s posljedicama, u tom bh. entitetu sve je spremno za proslavu neustavnog Dana RS-a. Vrhunac proslave je nastup opskurnog Baje Malog Knindže. Kakvu poruku takvim potezom šalju vlasti RS-a svojim susjednima Bošnjacima i Hrvatima i cijelom regionu?

-Pa šalju istu poruku kakvu su “slali” i kada su klali devedesetih godina prošlog vijeka: opet bismo vas klali! To je jedno ludilo porazom frustriranih i željnih “osvete”, gledali smo to između dva svjetska rata, koje je eskaliralo i nastaviće eskalirati sve do potpunog sloma. Kao što kažu mudri ljudi: “Što je više zastava, to je kraj bliži”. Ili kao što je govorio Radomir Konstantinović: “Nema razgovora sa ludilom”. Nacionalizam je siguran put u fašizam, on je sama esencija fašizma. Nijedan fašizam nikada nije bio izliječen sve dok nije doživio potpuni slom. A slom je moguć kada mu na put stanu antifašisti. Ne mirovnjaci, nego antifašisti.

Zanimljivo je da opozicija u RS-u niti jednom rječju nije osudila Dodikovu servilnost Vučiću na izborima u Srbiji, je li opozicija gora od Dodika, kako to tvrde pojedini politički analitičari u regionu?

-U RS-u postoji opozicija? Ja bih rekao da u tom entitetu postoje samo ubijeđeni fašisti i fašisti iz koristoljublja. S tim što, da tragedija bude veća, mislim da je opozicija iz reda ovih prvih a Dodik iz reda ovih drugih. Što, na kraju krajeva, izađe na isto. RS je eksperiment, vivisect koji nam jasno prikazuje na šta liči društvo u kojem je fašizam pobijedio.

Rođeni ste u Banjoj Luci, kako gledate na nacionalističke istupe mladog gradonačelnika Grada na Vrbasu Draška Stanivukovića, koji koristi svaku priliku da pomovira svetosavlje, a grad na čijem je čelu smatra isključivo srpskim?

-Banjaluka u kojoj sam rođen i odrastao nema nikakve veze sa Banjalukom koja je već duže od 30 godina pravi simbol fašističkog zla. U današnjoj Banjaluci živi nekih 15 odsto predratnog stanovništva. To je grad u kojem nije bilo rata, ali je veoma temeljito etnički očišćen i u kojem je izvršen i elitocid. To je grad u kojem su uradili sve da “zapišaju” teritoriju.

Ja sam odrastao na Mejdanu, a danas se to zove Obilićevo. Gornji šeher su Srpske toplice (stara, je li, srpska riječ “toplice”), Šehitluci su Banj brdo, a imamo i spomenike nekakvim srbijanskim velmožama koji s Banjalukom imaju veze koliko ja imam veze sa Japanom, ulice se zovu po četničkim koljačima… Dakle, taj vulgarni primitivac Draško je sasvim logična posljedica ubijanja identiteta moga rodnog grada, on je četnički mainstream.

A Banjaluka je rezervat za ratne zločince, ratne profitere i njihove saučesnike, uz časne izuzetke kojih je toliko malo da se gotovo i ne primjećuju. Ne znam šta je sa tim gradom, volim se gorko našaliti pa reći da očito te brojne podzemne vode, potoci i rijeke prave neku lošu energiju. Jer, Banjaluku je u Drugom svjetskom ratu simbolički za glavni grad fašističke NDH proglasio Ante Pavelić. Ali je Banjaluka tada dala i veliki broj partizana. Iz Banjaluke su odavno partizani protjerani.

Nedugo nakon proslave neustavnog Dana RS-a, Milorada Dodika očekuje nastavak sudskog procesa pred Sudom BiH, gdje mu prijeti zatvorska kazna u trajanju od pet godina i zabrana političkog djelovanja. Mislite li da bi Dodik prije mogao u zatvor ili u političku mirovinu?

-To će zavisiti prije svega od političke volje tzv. međunarodne zajednice. Politički zapad, ako takvo što još uvijek postoji, opet – kao i devedesetih godina – daje priliku velikosrpskom nacionalizmu da se “namiri”. Kao što su tolerisali Miloševića, Karadžića, Mladića, Martića, Babića… tako sada tolerišu Vučića, Dodika, Mandića, Srpsku pravoslavnu crkvu… Rezultat će biti potpuno isti, a ćoravost Zapada će i njima doći na naplatu, jer će velikosrbi opet učiniti sve da izazovu rat. Na konkretno pitanje, konkretan odgovor: kao i njegovi prethodnici iz posljednje decenije 20. vijeka, Dodik će u zatvor, ali je ključno pitanje koliko će života do tada biti opet upropašteno.

Kako ocjenjujete protekle izbore u Republici Srbiji, u kojoj su važnu ulogu odigrali fiktivni birači iz RS-a, ali i pojedini političari iz opozicije u BiH, pa čak i državni ministar Nenad Nešić, glasajući na lokalnim izborima u Srbiji iako imaju prebivalište u BiH?

-Ništa tu nije novo i originalno. Izbori u Srbiji su protekli, mogli bismo reći, uobičajeno: od 2012. godine kada su Vučić i “naprednjaci” uzurpirali vlast, slobodnih izbora nema, niti će ih biti, niti će biti moguće Vučićevu vlast promijeniti na izborima.

A što se tiče “fiktivnih” birača iz RS-a, ni to nije ništa novo, mada je naravno protivzakonito. No, koga briga za zakone u Srbiji, kad su oni “za protivnici”, kako je to govorio ondašnji radikalski čelnik Nikola Pašić (primjećujete li da su radikali istorijska konstanta Srbije?). Ali je u skladu sa idejom “srpskog sveta”: jedan vođa, jedan narod, jedna krv, jedna sudbina. Teorija krvi i tla, dakle.

Novo je jedino to što se odjednom digla tolika dreka oko njihovog glasanja u Beogradu. Tu možemo pročitati mješavinu licemjerja i kulturrasizma. Jer, ako nije tako, kako onda samozvanoj “proevropskoj” opoziciji to nije smetalo za, recimo, izbore u Crnoj Gori?

Tada su litije pokojnog ajatolaha Amfilohija nazivali “rijekom slobode”, a kada se “rijeka slobode” iz Srbije i RS-a počela slijevati u Crnu Goru u svrhe izbornog inžinjeringa, to gotovo nikome u Beogradu nije smetalo. I sad im se “rijeka slobode” izlila na kućni prag. Ili, sjećate se sigurno tih fotografija brojnih automobila sa beogradskim tablicama, kada su na lokalnim izborima u Srebrenici organizovano tamo dolazili građani Srbije, da bi im ekspresno bile izdavane lične karte i da bi glasali. I to u gradu u kojem je Vojska Republike Srpske, uz svaku moguću pomoć zvaničnog Beograda i šutnju najvećeg broja Beograđana, organizovala i sprovela genocid!? U Beogradu je i tada vladala gotovo potpuna tišina. A sada se zgražavaju nad “rođacima sa sela”, kako vole “tepati” Bosancima iz entiteta Republika Srpska.

Bilo bi dobro da dobijemo odgovor od “proevropske” opozicije da li oni uopšte žele doći na vlast? Izgleda da je odgovor negativan, jer je Vučić najbolji izvođač radova na luđačkom pokušaju zaokruživanja “srpskog sveta”. I u tome ima gotovo konsenzualnu političku podršku.

Od kraja rata naovamo svaka vlast u RS-u ponaša se po istoj matrici. Tvorce RS-a, presuđene ratne zločince, Karadžića, Plavšićku, Krajišnika, Mladića… slave kao heroje, ne poštuju se presude Haškog tribunala, negira genocid u Srebrenici, dok u isto vrijeme političke elite tvrde da su legalisti. Ekonomska situacija je iznimno loša, zaduženja su svakim danom sve veća, a građani masovno napuštaju te prostore. Kakva je sudbina RS-a?

-Sudbina RS-a je jasna: propašće. Novi Sad, grad u kojem živim, postao je rezervni plan za žitelje RS. Ovdje kupuju stanove, doseljavaju se, drugim riječima jasno im je da RS nema nikakvu pespektivu pa “kupuju” rezervni položaj. RS se ubrzano prazni od ljudi, a teritorija bez ljudi je lišena smisla. Što, naravno, ne znači da u svojoj propasti neće pokušati, pod komandom Beograda, za sobom povući i cijelu Bosnu i Hercegovinu. I šire.

Mogu li Srbija i Bosna i Hercegovina naprijed prije nego se sve strane suoče s vlastitom prošlošću, prije nego što političke i vjerske elite ne priznaju zločine koje su počinili pripadnici njihovog naroda?

-Ja ne volim te vrste relativizacija da se “svi” moramo jednako suočiti sa svojom prošlošću. Zna se ko je bio agresor a ko se branio. Na Balkanu neće biti stabilnosti dok god velikosrpski nacionalizam ne bude slomljen. Bošnjački ili crnogorski nacionalizam ni na koji način se ne mogu porediti sa hegemonističkim genocidnim projektom homogene velike Srbije. Samim tim, manimo se te uravnilovke u stilu: “Ko nas, bre, zavadi?” Nije nas niko zavadio, to je bio plan koji je s predumišljajem zaklao Jugoslaviju i upropastio milione života njenih građana. To je najdokumentovaniji rat u dotadašnjoj istoriji ratovanja, sve je sudski dokazano, sve je kristalno jasno. Spram toga mora ići i proces suočavanja, koji se u Srbiji i “srpskom svetu” nikada neće desiti, sem u slučaju potpunog sloma te ideje.