"Svi oni koji jasno vide da je nastavak rata besmislen te da su razmjere masovnog ubijanja i uništenja u Gazi ogromne i zato žele da zaustave neljudsku patnju više od dva miliona ljudi – moraju se nadati, makar i potajno, da će Međunarodni sud pravde u Hagu u četvrtak izdati naredbu za prekid vatre. Nije lako Izraelcu da poželi naredbu protiv svoje zemlje koja može dovesti i do kaznenih mjera, ali postoji li drugi način da se zaustavi rat", piše ugledni izraelski novinar Gideon Levy za Haaretz, prenosi Peščanik.

Nije lako prihvatiti da vašu zemlju tuži država koja zna nešto o nepravednim i zlim režimima, a čiji je osnivač bio moralni uzor za čitav svijet. Nije lako kada vas optuži Južnoafrička Republika, i to za genocid koji je navodno počinila država podignuta na pepelu najvećeg genocida u historiji.

Više nije moguće potisnuti činjenicu da je Izrael pod sumnjom za najteže zločine protiv čovečnosti i međunarodnog prava. Sad više ne govorimo o okupaciji: govorimo o aparthejdu, preseljenju, etničkom čišćenju i genocidu. Ima li gore od toga? Ne znam za drugu državu koja je optužena za sve to.

Optužbe nije moguće poništiti, čak ni pozivanjem na antisemitizam. Čak i da je dio optužbi preuveličan ili neosnovan, ravnodušnost s kojom se ovde o njima govori, uz vječito krivljenje onoga koji tuži, možda jeste način da se one negiraju ili potisnu, ali tako ne može da se očisti ime Izraela, i to svakako nije put za izlječenje i popravljanje.

Više od 20 hiljada ubijeno je za tri mjeseca, a među njima na hiljade djece i beba, potpuno je uništeno čitavo područje, i sve to ovdje ne izaziva sumnju u genocid. Neshvatljive izjave ključnih ličnosti o tome da je nužno očistiti Gazu od njenih stanovnika ili te stanovnike čak eliminisati daju osnova za tešku sumnju u namjeru da se izvede etničko čišćenje. Izrael zaslužuju da mu se sudi za oboje.

Izrael nije ušao u rat s namjerom da učini genocid, u to nema sumnje, ali i bez prvobitne namjere on ga na terenu izvršava. Svaki dan koji prođe sa stotinama ubijenih jača sumnju. U Hagu će morati da dokažu prvobitnu namjeru i u tome možda neće uspjeti. Da li to oslobađa Izrael?

Sumnja u postojanje planova za etničko čišćenje, o kojima se sada neće raspravljati, još je više osnovana. Ta je namjera otvorena i deklarisana. Linija izraelske odbrane, prema kojoj većina njenih ministara ne predstavlja vladu, groteskna je. Sumnjam da će neko to uzeti za ozbiljno. Ako transferista Becalel Smotrič ne predstavlja vladu, šta onda traži u njoj? Ako Benjamin Netanjahu nije razriješio Itamara Ben Gvira, kako je onda kao predsjednik vlade bez krivice?

Ali u izraelskoj javnosti vlada atmosfera koja treba da nas uznemiri više od onoga što se dešava u Hagu. Duh vremena sastoji se u široko rasprostranjenom legitimitetu za činjenje ratnih zločina. Etničko čišćenje Gaze, a zatim i Zapadne obale tema je o kojoj se otvoreno iznose argumenti za i protiv, dok se masovno ubijanje stanovnika Gaze uopće ne postavlja kao pitanje u izraelskom diskursu.

Problem Gaze je stvoren 1948. Stvorio ga je Izrael kada je u nju protjerao stotine hiljada ljudi. To je nesumnjivo bilo etničko čišćenje juga zemlje. Izrael nikada nije preuzeo odgovornost, a ministri sada pozivaju da se završi posao u Pojasu Gaze. Mučno je suočiti se s pitanjem o „danu poslije“ čiji je smisao da će Izrael odlučivati šta će biti u Gazi. To pokazuje da duh 48. nije umro. To je ono što je Izrael učinio onda i što želi danas da ponovi.

Neka Međunarodni sud pravde u Hagu odluči da li ima dovoljno osnova za optužbu za genocid ili druge ratne zločine. S gledišta savjesti odgovor je već dat.