Opasni domino efekt koji je započeo sedmog oktobra Hamasovim terorističkim napadima bi mogao biti najopasniji od svih do sada. Invazija Gaze koju je naredio Izrael kako bi uništio infrastrukturu Hamasa izazvala je, prvo, reakciju Hezbollaha. Uslijedili su, zatim, napadi Husija iz Jemena na brodove koji ulaze u Crveno more, nakon čega je uslijedio odgovor – u obliku bombardiranja – od strane SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva i, konačno, iransko bombardiranje iračkog Kurdistana.

Posljednji potez hzabrinjava najviše, prošlog utorka Iran je lansirao bespilotne letjelice i projektile u pokrajini Balochistan, u zapadnom Pakistanu, protiv Jaish al-Adla, sunitske militantne grupe koja djeluje u Pakistanu i koja je preuzela odgovornost za napad prošlog decembra u kojem je poginulo 11 policajaca u iranskom gradu Rasku. Ispaljivanje iranskih projektila prouzročilo je dvije smrti, i to djece, prema tvrdnjama Islamabada, a nekoliko ih je ranjeno.

To je izazvalo gnjev Pakistana koji je najavio odmazdu koju je i izveo ovog četvrtka ispaljivanjem projektila na "skrovišta terorista" na iranskom tlu, tačnije u pograničnoj pokrajini Sistan i Balochistan, što je rezultiralo sa desetak mrtvih.

Ako Iran uvuče Pakistan u regionalni rat širih razmjera, posljedice mogu biti nepredvidive i strađšne. Pakistan je nuklearna sila. To je jedna od devet nuklearno naoružanih zemalja (uz SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Rusiju, Izrael, Indiju, Sjevernu Koreju i Kinu). Iran, inače, već godinama pokušava biti deseti, ali su ga međunarodne sankcije do sada u tome sprječavale.

Pakistan je započeo utrku u naoružanju nakon odvajanja od susjedne Indije 15. augusta 1947. godine, nakon raspada Britanskog Carstva, nakon što su nastale dvije države sa dvije različite vjere (islamska u Pakistanu i hinduistička u Indiji) i sporna regija Kašmir, koja je oduvijek bure baruta spremno da eksplodira. Nuklearno oružje služi kao "upozorenje" između ove dvije zemlje, ali činjenica da se ono sada može koristiti kao prijetnja moćnom Iranu uistinu je zabrinjavajuća.

Pakistan je nestabilna zemlja. Kao i u svakoj nuklearnoj sili, postoji neko ko je zadužen da pritisne crveno dugme ako za to bude potrebe. Može li se vjerovati Pakistanu da nikada neće upotrijebiti ovu silu? Ne do kraja. Zemlja u kojoj su se izmjenjivale demokratija i vojna diktatura tradicionalno je slab saveznik Sjedinjenih Država ali trenutnio prolazi kroz loš period na unutrašnjem planu što dodatno pojačava strahove.

Vlada se morala uhvatiti ukoštac sa komplikovanim ekonomskim i političkim kontekstom. Nakon teških pregovora, zemlja je postigla sporazum o pomoći s MMF-om u iznosu od tri milijarde dolara, od čega je 1.2 milijarde isplaćeno odmah, dok će ostatak biti isplaćivan u fazama tokom sljedećih devet mjeseci.

Predsjednik Alvi je devetog augusta 9. kolovoza raspustio Nacionalnu skupštinu, a formirana je privremena vlada pod vodstvom premijera Anwaar-ul-Haq Kakara. Izbori za novu Nacionalnu skupštinu najavljeni su za 8. februar ove godine. Tome treba dodati činjenicu kako nekoliko terorističkih grupa djeluje na pakistanskom tlu, neke od njih baš u regiji Balochistan koju je napao Iran.

Prema posljednjim procjenama u Pakistanu živi 234,4 miliona ljudi. Država ima površinu od 796.095 kvadratnih kilometara. Stanovništvo je većinom muslimansko (oko 95% stanovništva), od čega su više od 80% suniti, a ostatak šiije. Uz to, Pakistan ima otprilike 2,2% Ahmedija, 1,8% Hindusa i 1,5% Kršćana.

Pakistan nije samo regionalna sila, već i globalna. Peta je zemlja u svijetu po broju stanovnika i 33. po površini. A prije svega to je društvo ponosno na svoju emancipaciju najprije od Britanskog Carstva, zatim od Indije, društvo koje se želi osloboditi kontrole iz sjene Sjedinjenih Država. Riječ je, ukratko, o zemlji koja pretendira postati vodeća sila u islamskom svijetu. Suočavanje s Iranom može biti početna tačka.