Nije mala stvar za izraelske zračne snage uništiti zgradu u Damasku gdje se sastaju lideri iranskih snaga Kuds; i nije mala stvar što su tabuti onih koji su bili na meti vraćeni u Iran kako bi se pridružili tabuti onih koji su im prethodili. Istina je da je Izrael ranije počinio atentate i napade na iransku teritoriju, ali je također istina da ono što je uslijedilo nakon operacije Al-Aksa Oluja nije isto što je bilo prije nje, piše Ghassan Charbel za Arab News, prenosi Stav.ba.

Da li smo svjedoci iransko-izraelskog sukoba koji zamjenjuje arapsko-izraelski sukob? Da li se od nas očekuje da izdržimo krvave zračne napade i prihvatimo da ključ budućnosti palestinsko-izraelskog pitanja leži u Teheranu? Kako možemo govoriti o rješenjima ako iranski vrhovni vođa očekuje da će kraj Izraela dočekati u roku od tri decenije, a u Teheranu su postavljeni satovi koji odbrojavaju preostali život "kancerogenog tumora"?

Izraelski napad na područje Meze u Damasku bio je i opasan i značajan. Izrael izgleda kao da mora pozvati Iran u rat u kojem SAD ne mogu pomoći, ali će se ipak uključiti. Možda Benjamin Netanyahu vjeruje da nema izlaza iz trenutnog ćorsokaka oko Gaze osim proširenja ratne zone, uprkos rizicima i troškovima. Iran očito ne želi rat velikih razmjera i radije se bori u segmentima preko svojih zastupnika.

Paralelno se vodi rat sa Hezbolahom u južnom Libanu u različitim dozama. U Crvenom moru Husi vode rat protiv brodova povezanih s Izraelom. Tu je i rat za protjerivanje američkih snaga iz Iraka koji tamo vode oružane frakcije. Napad na Mezzeh udvostručio je usijanje na sirijskom frontu, uprkos ruskoj umiješanosti u Siriji i realnim uvjetima i kontroli.

Postoje nove činjenice koje moramo istaći u dijelu Bliskog istoka. Pretpostavimo da Netanyahuov nasljednik najavi podršku “rješenju o dvije države”, koje će definitivno biti uvjetovano punim priznavanjem prava Izraela na postojanje. Može li libanonska vlada potpisati priznanje Izraela, uprkos prisustvu Hezbolaha, i može li sirijska vlada priznati Izrael, čime će Iran oduzeti najvažnije karte koje su omogućile njegovo širenje u “Polumjesecu otpora”? Može li iračka vlada priznati Izrael nakon zakona koji je usvojio irački parlament koji kriminalizira bilo koji oblik normalizacije?

Nekoliko scenarija nam pomaže da shvatimo odgovornost Izraela za trenutnu situaciju. 1998. palestinsko-izraelski pregovori održani su u Wye Riveru pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Billa Clintona. Sesija je zamalo propala jer je Ariel Sharon želio unaprijed biti siguran da se neće morati rukovati s Yasserom Arafatom. Kada je ušao u dvoranu, pozdravio ga je Arafat, general do generala, i pružio mu ruku, ali Sharon je ignorirao taj gest i sjeo pored Benjamina Netanyahua. Kada je postao premijer, našao je zadovoljstvo u opsjedanju Arafata i uništavanju njegovog sjedišta u Ramali. Sharonovo ponašanje oličava vrhunac političkog sljepila.

Najveći doprinos težnji ka katastrofi dao je Netanyahu, koji je zatvorio dva prozora mogućnosti koje su pružili sporazumi iz Osla i Arapska mirovna inicijativa iz 2002. godine. Iskoristio je političku klimu nakon 11. septembra i invaziju na Irak 2003. kako bi potkopao svaku šansu za oživljavanje razumijevanja sa “palestinskim partnerom”. Bio je izuzetno kratkovid kada je smatrao da je potkopavanje palestinskih vlasti pobjeda Izraela, iako je to dovelo do uspona organizacija koje podržava Iran. Tokom svog dugog vremena na vlasti, Netanyahu je odbijao da čita transformacije koje se dešavaju širom regiona, posebno rađanje lutajućih „iranskih armija” i iranskih „savjetnika” koji se približavaju granicama okupacione države.

Doprinos uzastopnih američkih administracija u stvaranju trenutne situacije na Bliskom istoku je značajan. Nisu shvaćali važnost spašavanja Sporazuma iz Osla i važnost Arapske mirovne inicijative, kao i potrebu pritiska na Izrael da zaustavi pokušaje otpisa “palestinskog partnera”.

Demonstracija nedostatka predviđanja Washingtona viđena je na Generalnoj skupštini UN-a održanoj nakon 11. septembra. Arafat je otišao u nadi da će se sastati s američkim predsjednikom Georgeom W Bushom, ili se barem rukovati, posebno nakon što je postalo jasno da su napadi u New Yorku i Washingtonu djelo Al-Qaide. Bush je odbio da primi Arafata. Na zabavi rezerviranoj za šefove delegacija, rekao je generalnom sekretaru UN-a Kofiju Ananu: „Ovaj čovjek misli da ću se rukovati s njim? Reci mu da se sam rukuje.” Bush je od Clintonove naslijedio utisak da "Palestinci nisu ozbiljni u potrazi za mirom." Clinton je izgledao kao da se želi osvetiti za neuspjeh pregovora u Camp Davidu.

U međuvremenu, Iran se kretao na nekoliko frontova, doprinoseći „samoubilačkim napadima“ Islamskog džihada i Hamasa da potkopa Oslo. S 9/11 se pozabavio s krajnjim oprezom. U početku je tolerirala invaziju na Irak predvođenu SAD-om, a zatim je učestvoao u iscrpljivanju tamošnjeg američkog vojnog prisustva. Iran je također uspio iskoristiti pojavu DAEŠ-a u svoju korist, a uz pomoć Rusije je doprinio i spašavanju vitalnog sirijskog kruga zbog njegovog proširenja na Mediteran. General Qasem Soleimani bio je arhitekta iranske niti koja povezuje Bagdad sa Bejrutom preko Damaska, pored jemenske infiltracije koju predstavljaju Husi koji.

Kada je vođa Hamasa u Gazi Yahya Sinwar 7. oktobra pokrenuo operaciju Al-Aksa poplava, a Izrael pokrenuo brutalnu vojnu ofanzivu protiv Palestinaca u Gazi, iranska nit se pojačala na četiri karte. Bez obzira da li je Iran bio svjestan kada će se operacija održati ili ne, bilo bi nemoguće nastaviti bez njegove politike i oružja raspoređenog po cijelom regionu. Čini se jasnim da se Iran sada nalazi na granicama Izraela, ako ne fizički, ono barem preko proxy. Proces prekida vatre sada ima nove uslove, kao i "rješenje dvije države", jer problem više nije u Sinwaru, već u iranskom vrhovnom vođi.