Piše: Dino Bajramović

Otišao je Petar Luković. Jedan od najvećih, najvažnijih, najpoznatijih i... Najpravdoljubivijih novinara na području, kako je to rekao njegov veliki prijatelj, također pokojni Predrag Lucić, jedan iz čuvenog trija “Viva Ludež” splitskog “Feral Tribunea” za koji je Pero pisao godinama, SFR Regiji. Upoznao sam ga 1998. u knjižari „Buybook“ u Sarajevu, dok je uređivao „X zabavu“, beogradski muzički magazin. To je bila, valjda, njegova druga posjeta Sarajevu nakon rata, poslije onog legendarnog koncerta u holu Željezničke stanice u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, kada smo pričali o beogradskoj rock sceni.

NAGOVJEŠTAJ VELIKE KARIJERE GRUPE "AZRA"

Njegove recenzije, koje je redovno objavljivao u muzičkom časopisu "Džuboks" krajem sedamdesetih i u prvoj polovini osamdesetih godina, i danas se citiraju. Recimo, u decembru 1980. pisao je o singlu Azre “Lijepe žene prolaze kroz grad” ovako: “Kafkijanske komisije za ‘oslobađanje plaćanja osnovnih i posebnih poreza na promet’ čine sve da ugode malograđanskoj dušici osetljivoj na nemir tela, specijalno udova.

Ovoga puta na tapet je stigla Azra, bolje reći Johnny, čiji stihovi o gradskim ženama nisu bili po volji Svetih Otaca. U njihovu čast i zdravlje, slušao sam Azru do besvesti i uvek iznova se divio duhovitom šarmu, super-melodiji i tim čudesnim gitarama koje me vraćaju među blažene konzumente zvuka za odrasle: Azra je tako s lakoćom pokazala da ima svoje drugo lice - još uzbudljivije, još drskije, još poletnije, pa ako ste bar malo pametni, dokažite to i Komisiji i kupite ploču sa kojom ćete se bolje osećati. Naravno, trofej, pohvala i zahvalnica slede, sve do sledećeg susreta komisijske vrste”, pisao je tada Luković o bendu Johnnyja Štulića, i tako nagovijestio veliku karijeru „Azre“, koja jeste kratko trajala, ali je veličanstvena i danas.

Ahmed Burić, sarajevski novinar, kolumnista, pjesnik, pisac i muzičar, bio je višedecenijski lični i kućni prijatelj Petra Lukovića. Potresen je viješću koju je jutros dobio iz Beograda: "Vjerovatno jedna od najvažnijih pojava postjugoslovenskog novinarstva, koja je slavu stekla u onoj zemlji. Velemajstor kratke forme, njegovi tekstovi u rubrici 'Ploče s velikom rupom' koje je pisao za 'Džuboks', recenzije singlova, znali smo napamet. Jedna vulkanska, temperamentna pojava - a takvima je, znamo, najteže sačuvati pamet - koja nije pristala na to da se smanjenjem kulturnog prostora na kojem je djelovao smanji njegov horizont.

Intelektualno uspravan, i beskrajno duhovit, bio je posvećenik kakav se rijetko rađa: znao je pjesme 'Supertrampa', cijeli sastav parlamenta Srbije, sa sve najopskurnijim likovima, i manijakalno istraživao sve oblasti socijalne patologije. Učitelj, uzor, prijatelj, neka čudna mješavina zabavljača, filozofa i satiričara: uz Bogdana Bogdanovića vjerovatno najzanimljivija duhovna pojava u Srbiji s kraja 20. vijeka. Sine, da Ti je lak onaj svijet, s kojeg si kao 'Pero s onoga sveta' izvještavao. Vole Te tvoje Sarajlije.“

Ta rubrika „Pero s onoga sveta“ publikovana je u splitskom "Feral Tribuneu" od njihovog osamostaljenja u junu 1993., mada je s njima sarađivao još od osnivanja 1984., kada su podlistak tog imena objavljivali u "Slobodnoj" i u "Nedjeljnoj Dalmaciji".

Luković je, osim za “Džuboks” i „Feral Tribune“, između ostalog, pisao i za zagrebačke novine “Polet” i „Vjesnik“, pa za beogradske “Mladost” “Rok” i “Politiku”, jedan je od osnivača sedmičnika „Vreme“ koji izlazi i danas, potom za sarajevske „Oslobođenje“ i “Dane”, ljubljansku “Mladinu”. Bio je i glavni i odgovorni urednik portala „E-novine”. Rođen u Kraljevu 1951., karijeru je započeo 1976. kao novinar „Duge” iz Beograda. Vjerovali ili ne, diplomirao je na Mašinskom fakultetu u glavnom gradu Srbije. Tema njegovog diplomskog rada bila je: „Proizvodnja i izvoz bele tehnike na strano tržište“. 

POČASNI GRAĐANIN SARAJEVA

Trebamo, zapravo, moramo podsjetiti i na jedan njegov fragment iz „Feral Tribunea“, kada je bio jedan od najoštrijih kritičara „balkanskog kasapina“ Slobodana Miloševića. Koji je, znamo iz povjerljivih izvora, redovno čitao splitski tjednik. Baš kao što ga je čitao i prvi predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman. Možda je Franjo znao kako u Beograd, službeno, pošto u Srbiju koja je bila pod sankcijama devedesetih nije moglo ništa ući,  direktno Slobodanu poslati primjerke legendarnog lista.

„Novolepršava srpskohrvatskohrvatskosrpska ljubav čije hippieraspoloženje garniraju izjava SCG predsjednika Svetozara Marovića da je ulazak Hrvatske u Eiiropu 'i naš uspjeh', te genetski lapsus potpredsednika Vlade Srbije Miroljuba Labusa koji je 'jugoistočnu Evropu' iznenada pretvorio u 'jugoistočnu Srbiju', nastavljena je na klasično srpski način predizbornom predsedničkom kampanjom u kojoj tzv. Hrvatska, izgleda, nema šta da traži“, pisao je Luković. 

Kolega Petra Lukovića, isto Petar, Janjatović, beogradski rock kritičar, jedva je smogao snage da kaže: "Malo je u ono vreme novog talasa bilo tako duhovitih rock kritičara kao što je bio Luković. I tako otrovnog jezika. Taj princip je nemilosrdno primenio devedesetih na Miloševića i ono zlo od njegove žene. Njegovi tekstovi su nam davali nadu da ćemo jednom stići do normalnog života. Nažalost uzalud."  

Za počasnog građanina Sarajeva Petar Luković je proglašen 2010. godine. Kada je kolegica Vedrana Maglajlija radila anketu, povodom utakmice reprezentacija države koja se tada zvala Srbija i Crna Gora, i Bosne i Hercegovine, a koja je u oktobru 2005. odigrana u na stadionu „Marakana“ u Begoradu, sagovornici su joj bile poznate ličnosti iz dvije susjedne zemlje koje su prognozirale ko će pobijediti. Petar Luković je kratko odgovorio: „Bosna i Hercegovina“.

Godinu kasnije, malo manje, 15. juna 2006., kada je „Slobodna Bosna“ proslavljala naš 500. broj u JU Međunarodni centar za djecu i omaldinu Novo Sarajevo, sjedimo na stepenicama ispred zgrade nekadašnjeg Doma kulture „Vaso Pelagić“ u naselju Grbavica Kristina Ljevak, tada novinarka Federalne televizije, Pero i ja. I ispijamo koznakoju Sarajevsku pivu iz plastične čaše.  Pero nam govori: „Deco, 'Slobodna Bosna' je jedna. A Bosna i Hercegovina, jedna i jedina.“

Sretan put, dragi Pero. Mirno spavaj. I zagrli, poljubi i pozdravi svoju Višnju.