Poznati sarajevski fotograf Milomir Kovačević Strašni živi na relaciji Pariz – Sarajevo. 2016. godine je dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajevo, a od predsjednika Francuske države je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad i angažman. Strašni je ovih dana ponovo u Sarajevu, kako kaže da obavi neke administrativne stvari, dogovori nove projekte. Planira se i jedna „feštica iznenađenja za prijatellja“, ali i da dopuni izložbu u saradnji sa EX-YU Rock Centrom svojim fotografijama.

Kako kaže Strašni, za izložbu koja će biti otvorena sutra (16. februara u 19:30) ideja je bila da se „družimo, da se vidi neka fina raja i da se podsjetimo tih vremena 90-ih.“

 „U saradnji sa EX YU Rock Centrom dopunili smo izložbu sa mojim fotografijama, tako da se kolekcija mojih fotografija popela na 30 komada. Kad sam već tu da otvorimo jednu malu priču. Nije to klasična izložba na kojoj su samo moje fotografije. Izložba će biti otvorena za sve. Ideja je više da se družimo, da se vidi neka fina raja i da se podsjetimo tih vremena 90-ih. Na fotografijama su i Loša, Đuro, Zabranjeno pušenje, Divlje jagode. Jedan dio su žene u YU rocku, tako da ima i malo EKV-a. Kolekcija je u nastanku, mislim da će se proširiti. Drago mi je da sam tu, da se ne kaže samo si došao tu da šetkaš i hodaš po kafanama“, kaže Strašni za „SB“.

Dočekivali smo goste i sportaše

S obzirom na to da se ove godine obilježeva i 40 godina od sarajevske Olimpijade, a i ulice grada su dekorisane olimpijskim duhom, razni gosti su pristizali u olimpijski grad. Fotoreporter „Slobodne Bosne“ je nakon naše kafice sa Strašnim išao slikati čuveni klizački par Torvill & Dean koji su nastupili u Dvorani "Mirza Delibašić", nismo mogli a da ne upitamo fotografa, tada mladića u ranim 20-tim godina da osvježi sjećanja na taj period Sarajeva. Kaže nam da se sjeća svega.

„Nama je Olimpijada počela ranije, jer smo kao foto-klub radili na dokumentaciji za akreditacije. Bili smo angažovani, imali smo štandove u olimpijskom komitetu. Svi prijatelji iz foto-kluba radili su na olimpijskim štandovima, od Mojmila do grada. Kad bi neko donio konzervu cole to je bilo super, kaiševe od fotoaparata Nikon itd. Svi kad završe smjene dolazili su u foto-klub Cedus. Dočekivali smo goste i sportaše koji su dolazili na predolimpijska takmičenja. Kako su se trebali svi objekti obezbjeđivati, ponudli su mi da budem noćni čuvar. Nisam puno snimao, osim svečanog otvorenja na Zetri što je bio vrhunski doživljaj. Nažalost, od cijelog fima od 36 snimaka samo su mi dva snimka ostala. Nema veze, ostala su lijepa sjećanja na taj period, a posebno samo otvaranje koje je bilo veličanstveno“, kaže Strašni.

Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović

Nakon olimpijske priče, pređosmo lagano na sadašnjost. Podsjetismo sagovornika „Slobodne Bosne“ na njegove riječi za neki drugi medij, u kome je kazao: „Prođoše godine, prođe život, izgubili smo najbolje godine života...“.  Upitali smo ga šta je po njegovom mišljenju krivac što mi u BiH živimo ovako kako živimo zadnjih 30 godina, pa i više, šta nam to ne da idemo dalje u korak sa vremenom? Jel' to politika ili?

Slaže da je to „politika, ali i ratno nasljeđe i razrušena zemlja.“

„Politika, ratno nasljeđe, razrušena zemlja. Dosta je toga uništeno što ratom, što privatizacijom, i krađom. Raslojilo se društvo, prvo po ekonomskom, pa onda po nacionalnom, etničkom principu. Postoji jedna država, ali u dosta stvari su „tri mini etno državice“ koje sputavaju da država živi u normalnim okvirima. Vidim da je dosta ljudi nezadovoljno. Rezultat toga je da mladi ljudi odlaze u svijet. Ima dosta problemčića. U zadnje vrijeme ima finih pomaka u kulturnom pogledu. Nadam se će društvo početi da se razvija prema nekim novim pravilima koja nisu nacionalna, da se ljudi više cijene po kvalitetu, svom radu, a ne po drugim osnovama kao što je bilo dosad. Da se malo država uredi.“

S druge strane, Strašni smatra da postoje i pozitivne stvari u gradu, te da su naši ljudi nekad i previše kritični za mnoge stvari, svi bi htjeli da se preko noći nešto promijeni.

„Grad je ukrašen divno, ima turista. Ali eno kod Vrazove crvena traka, obrušava se fasada. S druge strane, mnogo se obnovilo, Čaršija i restorani – sve je to sad ušminkano, dotjerano. Ima dosta pozitivnih promjena, možda nisu tako radikalne kako bi svi voljeli, ali za to treba i više volje, sredstava“, dodaje on.

Strašni je stava kako sad kad neko dođe na vlast ne može da za godinu/dvije nešto puno promijeni. Kaže da sami trebamo mijenjati svoje navike i više učestvovati u društvu, svojim doprinosom i kvalitetnim radom da utičemo prvo na mlade, i sa kulturom, da poštujemo svoju tradiciju i da će tako neke prave vrijednosti da isplivaju.

„Drago mi je za Muzej EX- YU Rock, BKC se preporodio, Collegium Artisticum je ludilo napravio sa one dvije izložbe koje je posjetilo 40 hiljada ljudi. Sve izložbe u Umjetničkoj galeriji koje smo radili su bile jako dobro posjećene. Mora se ulagati u kulturu i obrazovanje, mladima dati više šanse. Jer samo obrazovani ljudi mogu dublje i radikalno promijeniti stare probleme koje imamo“, dodaje bh. fotograf sa pariskom adresom, ali i sarajevskom od prošle godine.

Velikom umjetniku, i dobitniku Šestoaprilske nagrade, prošle godine su uručeni ključevi od stana u Sarajevu na korištenje na period od tri godine. Dakle, kad bi Strašni dolazio u Sarajevo, plaćao bi i tražio smještaj, ili bi prenoćio kod prijatelja. Ali evo, zahvaljujući prijateljima, ali i Općini Centar i načelniku Srđanu Mandiću neke stvari su se zasad posložile.

„Nisam bio u toku. Pročitao sam da je Senad Pećanin, mislim na Face-u kazao kako bi volio da neko u ovom gradu da meni neki stančić kad dođem iz Pariza, pošto sam često i kod njega spavao. Prijatelji su pokrenuli inicijativu u Opštini Centar kod načelnika Mandića da se meni dodijeli stan, kao što je dodijeljeno Lani Pudar. Bilo je ideja da to bude nešto veliko sa skupim troškovima. Pošto ja nisam od tih 'velikih', po savjetu jednog mog prijatelja dodijeljen mi je manji stan. Nije baš u useljivom stanju. Tek su počeli neki radovi“, priča nam Strašni.

Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović

Milomir Kovačević Strašni je imao značajan broj izložbi o Sarajevu koje obrađuju period od 1992. do 1995. Postoji podatak da njegova arhiva broji više od 30.000 fotografija o životu Sarajeva. Pretpostavljamo da je teško dobiti jednostavan odgovor, na pitanje kako opisati ovaj grad kroz jednu fotografiju, da li bi to bila crno-bijela, u boji – koji bi to bio period? Strašni se nasmijao, pa dodao:

„Naravno, bila bi to crno-bijela fotografija. Doživjeli smo više perioda, prijeratni, ratni i poslije rata. Rat je jedan milenijum, i ovo sad jedan drugi. Vrlo je teško jednu fotografiju izdvojiti. Možda ona Elvisova iznad Sarajeva, i iz perioda rata ista panorama sa istog mjesta ali sa sivilom bez ikoga, niko se ne vidi na ulici. A sad poslije rata, nove panorame opet sa istog mjesta fotografija koja drugačije izgleda. Nije više tmurno. Sad ima finiju atmosferu, vidi se da ima života, dim iz dimnjaka... Sa istog mjesta u tri perioda napravljene su fotografije i svaka odiše drugom atmosferom u skladu sa vremenom.“

Strašni se bavi analognom fotografijom. I još uvijek radi na filmu, to jedan ozbiljan i dugotrajan proces. Pa je, sljedeće pitanje „Slobodne Bosne“ bilo kada Strašni zna da je napravio dobru fotografiju, i šta je za njega danas izazov nakon bezbroj fotografija uslikati.

„Otprilike onog momenta kad kliknem znam šta je to. Prije toga je priprema. Zna se kakvo je sunce. Kada u Parizu izlazim, ako slikam noćne fotke – znam kakvi su oblaci, jel' kiša pada ili ne, kakvi su refleksi, noćna dokoracija... Kada idem na groblja, jedno je kad slikam sjene kad mora biti sunce, ili kad slikam samo skulpture mora biti oblačno vrijeme, bez puno sjena. Uglavnom, radim po serijama. Kad krenem u jednu seriju to traje godinama. Svaka se fotka veže sama na sebe, da se ispriča priča. Ako je noćni Pariz to je ludilo kad se sve fotke spoje. I pojedinačno su ok, ali ja razmišljam na jedan drugi način. Ili priče iz kafane. Ima milion nekih predivnih portreta, ali opet, kad se sve to spoji na jednom mjestu osjeti se atmosfera. Ranije dok sam snimao bilo je više i dima. Osjeti se ta stara fotografska škola onog momenta kada okinete znam vrlo dobro da je to to“, objašnjava on.

Bilo mi je drago da radim sa svojim profesorom

Zanimljiv je podatak da je profesor maternjeg jezika, tadašnjeg srpsko-hrvatskog Milomiru Kovačeviću u Gimnaziji bio književnik Marko Vešović koji nas je napustio 18. avgusta prošle godine. Poznata je njegova fotografija Marka Vešovića „ogrnutim“ dekom, snimljene u Sarajevu ratne devedeset i neke godine. Na naslovnici knjige Almira Kaplana „Razgovori s Markom“ je upravo ta fotografija...

„Imam mnogo fotografija sa Markom. Ta fotografija je nastala u Ulici Danijela Ozme. Mislim da je on bio u Ateljeu kod Fincija. I on je tada radio u „Danima“. Bilo mi je drago da radim sa svojim profesorom. Dogovorili smo se da idemo kod njega. Bila je zima. On je pričao kako radi i kazao je da je uvijek ogrnut nekom dekom zbog hladnoće. I tako je nastala ta fotografija. Također imam i fotografiju na kojoj Marko nosi kanistere. Nažalost, imam jednu, duša me boli – granate padaju, on ide i čita knjigu, ništa ne reaguje. Skoro sam nešto skenirao. Pošto je Marko bio strastveni pušač, sad sam prvi put vidio detalj na jakni koju je nosio tad 92. godine, gdje je pisalo – 'slobodna i nezavisna Crna Gora'. Vešović je bio izbjeglica u tom stanu Predraga Fincija. Bila mu je tu i kćerkica, supruga Gordana. Imali su i malog cuku“, prisjetio se Strašni.

O Karimu

U tadašnjoj redakciji Dana, kaže nam da je među najmlađima bio Karim Zaimović. Kako se razgovor sa Strašnim vodio, nabrajajući ljude iz tog perioda, bilo bi šteta ne čuti nešto više o autoru knjige „Tajna džema od malina“ sa kojim je Strašni bio dobar prijatelj. S knedlom u grlu, kaže da neće puno da priča o tome, jer nije jednostavno pričati o liku i djelu mladog genijalca kakav je bio Karim.

„Bili smo više nego dobri prijatelji. Njih trojica sa 13 ili 14 godina su došli u foto-klub Cedus (Bojan Zec, Ogi Jovanović i Karim Zaimović). Tako je počelo prijateljstvo, družili se, radili. Imali smo isti ukus oko filma i muzike. U ratu smo se družili svaki dan u „Danima“. Karim je otvorio moju izložbu na Obali, ima i njegov govor koji je sačuvan. Mislim da bi negdje trebao biti i video snimak. U ratu sam živio u Slozi, on je često dolazio kad je imao vremena i kad smo 'krali struju' slušali muziku, nekad i film gledali. Bili smo prijatelji. Znali smo se i familijarno. Znao sam mu roditelje. Kad je moja prva izložba bila, nisam mogao doći, njegov otac Meho (Mehmed Zaimović) je otvorio u Vijećnici. To je bilo veliko, veliko prijateljstvo. Svi smo se družili, bio je tu i Jergović,  Vedrana Božinović, Semezdin Mehmedinović, Marko. I Sidran je dolazio. Bilo je veliko prijateljstvo sa Karimom. Nažalost, tragično se završilo po njega. Ja sam tada bio daleko. Nisam puno o tome pričao. Drugi su imali više prostora, svoja sjećanja su pričali. Sve Karimove fotografije koje sam imao poklonio sam njegovoj familiji. Nema tu zaborava“, priča nam Strašni.

I na kraju ovog razgovora, dotakli smo se prolaznosti vremena. Bila je te 2017. godine u Umjetničkoj galeriji BiH izložba “Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf”. Riječ je o zbirci fotografija nastalih u ratnom Sarajevu, koje prate tekstovi pisaca, a na tom projektu rađeno je više od tri godine. Dakle, prije skoro sedam godina bila je ta sjajna i dobro posjećna izložba.  

Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović

„Nažalost, vjerujem. Zato što hoću da izdam katalog o tome. Sve to dugo traje, oko prevoda na engleski, francuski... Mislim da je to jedna od mojih najboljih i najkompleksnijih sarajevskih izložbi. To je priča Sarajeva iznutra. Nema nijedne ružne riječi. Može se svijetla obraza pokazati Beogradu i Zagrebu, ili bilo gdje drugo. Prikazano je stvarno stanje Sarajeva iznutra u tom periodu na neki pismen način sa ljudima koji znaju pisati. Svi su prihvatili da učestvuju u toj izložbi. Dosta sam istraživao, tražio dozvole. Bio je takav projekt da neko izabere fotografiju, ko ga inspiriše i da napiše reakciju kroz esej, prozu, poeziju. Jako je teška bila ta izložba. Vrlo teška za svariti. Kasnije sam vidio da je ljude duboko dirnulo. Foto pričice, portreti pisaca, Vijećnica, grafiti koje su ljudi pisali po ulicama itd., priča o Juki (Prazini) kad počinje kao heroj a završi sa pocijepanim njegovim plakatom, fotografija Safije koja drži svog sina u momentu kad sazna da je poginuo. Vrlo su to duboke i teške priče bile. Samo ljudi koji su bili tu znaju o čemu se radi. Mnogi su odustali, pa bi se vratili drugi dan, pa tek iz trećeg ili četvrtog puta su pogledali izložbu.“

Gdje vrijeme brže prolazi u Sarajevu ili u Parizu?

„Ovdje, zato što ne radim. Tamo sam uposlen, najviše sam za kompjuterom, nažalost. Radim dosta stvari, malo je i naporno. Skenirati, retuširati, arhivirati. Nemam neke velike super uslove, to je po 10-ak fotki dnevno dok se naprave, pa osuše, retuširaju...U Sarajevu sam više gost i turista, osim kad imam izložbu.

Razgovarala: Sanela GOJAK