Darja Dugina i fašistički kult žrtve

Kao i mnogi drugi, prvi put sam čuo za Darju Duginu 20. avgusta 2022, na dan kada je ubijena u eksploziji automobila-bombe. Iako prije toga uglavnom nepoznata izvan Rusije, ova tragično preminula mlada žena je u periodu nakon svoje smrti postigla svjetsku slavu. Ne samo da su o njoj pisali globalni mediji od BBC-ja do Newyorkers i New York Timesa, već je i u Srbiji njeno ime preko noći počelo da se uzvikuje na stadionima, njen lik je osvanuo na muralima, a desničarski mediji su se utrkivali u odavanju pošte.

Piše Rastislav Dinić za Peščanik.

Najdalje je otišao portal Stanje stvari, koji je mjesecima objavljivao pjesme u njenu čast, među kojima se posebno ističu stihovi Dragana Dobrašinovića:

Била си слободе застава
И поклон најлепши другима
Слова имена твог сад завет су
Ти дивна Дарја Дугина

Ima nečeg duboko uznemirujućeg u tome da sredovječni muškarac za ubijenu mladu ženu kaže da je "poklon najlepši drugima", ali ova nespretnost nehotice odaje jednu dublju istinu, ne o Duginoj, pa ni o Dobrašinoviću, već o žanru unutar kojeg nastaje njegova pjesma. Naime, ruska ratna propaganda, ali i ekstremna desnica širom svijeta tretira smrt Darje Dugine kao najlepši poklon, priliku da izgradi bizarni fašistički kult žrtve i opravdanje za rusku agresiju na Ukrajinu. Ovaj kult krenuo je da gradi Darjin sopstveni otac, samozvani filozof, a zapravo fašistički ideolog, Aleksandar Dugin, kada je na njenoj sahrani izjavio sljedeće: "Našim srcima treba više od puke osvete ili odmazde. To je previše trivijalno, nedovoljno ruski. Nama treba samo naša pobjeda. Moja kćerka je položila svoj djevičanski život na njen oltar. Sada, molim vas, pobijedite!“

Kako za Foreign policy piše Aleksej Kovaljev:

„U smrti, Dugina je postala ono što je Putin jednom nazvao ’svetom žrtvom’. Pretvoren u propagandni potrošni propagandni materijal, njen leš danas služi kao simbol najviše patriotske dužnosti – i navodne ukrajinske pokvarenosti za koju, naravno, ne može biti izgovora, već samo okrutne kazne. Nije prvi put da se ’sveta žrtva’ koristi za ovakvu propagandu. Jedan stolar-komunista je 1930. u Berlinu ubio sitnog nacističkog siledžiju po imenu Horst Vesel. Jozef Gebels, koji će kasnije postati ministar propagande Trećeg Rajha, preko noći je stilizovao Vesela u mučenika za nacističku stvar. Kada su nacisti 1933. preuzeli vlast, Vesel je postao nacionalni heroj. Njegovo ime su ponijeli gradovi i ulice, zatvorenici koncentracionih logora morali su da poviju glave kada se pomene njegovo ime, a ’Pesma Horsta Vesela’ postala je dio njemačke nacionalne himne. Kremlj će možda tretirati Duginu kao Vesela, a možda i neće, ali propagandne dobiti njenog mučeničkog statusa za ovaj okrutni i sadistički režim su već očigledne.“

U tekstu „Darja Dugina kao obredna žrtva gerijatrijskog nacizma“, Natalija Davidova također povlači paralele između nacističkog kulta Horsta Vesela i kulta Darje Dugine koji gradi ruska ratna propaganda, ali ukazuje i na specifičnost kulta ženske, naročito djevojačke žrtve. Ovako Davidova:

„Mit je prije svega struktura, pa je stoga i ’Darjina smrt’ izgrađena u skladu sa klasičnom strukturom: ’nevina djevojka postaje žrtva izdaje paklenih neprijatelja’. Darja nije samo propagandistkinja, ona je i Duginova ćerka, nasljednica ruskog fašizma. Propagandisti nazivaju Darju ’djevojkom’, Dugin u govoru na njenoj sahrani kaže ’djevičanski život moje kćerke’ – djevičanski status se uporno naglašava… ’Mit o mučeništvu nevine djevice Darje’ pojavio se u vrlo prikladnom trenutku… Pokazalo se da je mrtva mučenica bila korisnija od žive propagandistkinje iz drugog ili trećeg ešalona.“

U ovom ključu, dakle, treba čitati i Dobrašinovićevu pjesmu i sve pjesme slične njoj, i navijačka skandiranja, i murale, i sve tome slično – kao dijelove brižljivo pripremljene propagandne operacije. Sama Darja Dugina, koja je nesumnjivo bila žrtva terorističkog napada i kao takva zaslužuje ono što zaslužuju i sve druge žrtve, pravdu, ovdje je potpuno nebitna. Bitna je samo, kako kaže Kovaljev, upotrebna vrijednost njenog leša u svrhe patriotske propagande. Kako bi ta propaganda bila što ubjedljivija, pokojnici se pripisuju različite osobine i epiteti koji imaju malo veze sa stvarnošću. Na primjer, uporno se insistira da je bila „filozofkinja“, i u prilog toj tezi navodi se činjenica da je studirala filozofiju, kao i da se, u čast slavnog antičkog filozofa, nerijetko potpisivala kao Darja Platonova. Istina je da je Dugina za života bila, baš kao što kaže Davidova, samo ratna propagandistkinja iz drugog ili trećeg ešalona, najpoznatija po negiranju ruskih ratnih zločina. Ono malo navodno filozofskih tekstova koje je ostavila iza sebe otkriva samo opšta mjesta tzv. Nove desnice, koja se skoro bez varijacija ponavljaju od fašističkog mislioca Julijusa Evole, pa sve do samog Aleksandra Dugina.

Ima nečeg zaista žalosnog u priči o ovoj mladoj ženi koja nije imala prilike da se odvoji od sjenke svog oca, niti da se otme njegovom otrovnom utjecaju, koja je i poginula zbog njega, u eksploziji bombe po svemu sudeći namijenjene upravo njemu. Ali to nije priča o heroizmu, „svetoj žrtvi“ i polaganju života na „oltar“ otadžbine, već o osobi koja je bila instrumentalizovana cijelog svog života, a sada je to i u smrti.

Neofašisti i neonacisti u svetosavskom domu

Kada sam vidio plakat koji za 20. februar u Svetosavskom domu u Nišu, najavljuje kantatu u devet činova pod nazivom „Daša“, posvećenu „tragično preminuloj filozofkinji Darji Platonovoj“, bilo mi je odmah jasno o čemu je riječ. Naravno, u pitanju je bio samo još primjer ovog kulta Darjine žrtve u funkciji ruske ratne propagande. Nije me previše zbunila ni činjenica da su autori i izvođači kantate listom Italijani i Italijanke – Dugin ima snažne veze sa italijanskom desnicom. Pa ipak, ništa me nije pripremilo na ono što sam, istražujući imena sa plakata, saznao.

Na primjer, Ines Pedreti, koja je adaptirala tekstove Darje Dugine u stihove, ne samo da je po sopstvenom priznanju fašistkinja, već je bila i kandidatkinja pokreta koje se, bez ikakve ironije zove Nationalsozialistische arbeiter bewegung (NSAB), odnosno Nacionalsocijalistički radnički pokret. Ukoliko iko sumnja da je ovo direktna referenca na ime nacističke partije (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP), tu je i dizajn koji jasno ukazuje na inspiraciju nacizmom, kao i „program u 25 tačaka“, koji opet jasno ukazuje na neslavni istoimeni program nacističke partije. Pedreti, dakle, nije samo fašistkinja, već i neonacistkinja, koja se svojih stavova nimalo ne stidi, niti ih krije.

Veza sa Duginom ide upravo preko ovih ideoloških stavova. U junu 2017, Pedreti je ispred udruženja „Arnia kolektiv“ Duginu uručila takozvanu „Jule lampu“ – simbolički predmet koji je Hajnrih Himler koristio u SS ceremonijama obilježavanja zimske kratkodnevice. Dugin je takođe tokom proteklih godina više puta gostovao u kulturnom centru Corte dei Brut koji pripada Rajnaldu Gracijaniju, fašističkom ideologu i publicisti, osnivaču fašističkog pokreta Meridiano Zero (po odluci Musolinijeve vlade da proglasi novi nulti meridijan), suprugu Ines Pedreti i sinu Klementa Gracijanija, poznatog fašističkog teroriste.

Upravo je na ovom mjestu kantata posvećena Duginoj prvi put izvedena, 20. avgusta 2023. Zvanična premijera kantate, međutim, održana je osmog februara u ruskoj ambasadi u Rimu. Tim povodom, portal Decode39 objavio je tekst pod nazivom „Upoznajte italijanske neofašiste koji pohađaju žurke u ruskoj ambasadi“ i među posjetiocima na prijemu na kojem je izvedena kantata prepoznao Ines Pedreti, Rajnalda Gracijanija i Mauricija Murelija – bivšeg neofašističkog teroristu koji je odležao 18 godina robije zbog ubistva policajca. Na slici sa prijema vidimo ovo troje zagrljene i nasmijane zajedno sa drugim istomišljenicima.

Bobana M. Anđelković, koja je, kako piše na plakatu, bila zadužena za „filozofsku intervenciju“, novinarka je Duginovog portala Geopolitika.ru. U tekstu objavljenom na ovom portalu, koji izvještava o Duginovoj posjeti Srbiji 2019, na jednoj od slika vidimo Dugina, tadašnjeg ministra vojnog, Aleksandra Vulina i Bobanu M. Anđelković. Na drugom mjestu čitamo kako se Anđelković obrušava na „Jevrejina Soroša“ i „Bilderberšku grupu“ – što su opšta mjesta savremenog antisemitizma.

Aleksandar Dugin je lično na svom potvrđenom twitterr nalogu 3. februara objavio najavu za niški koncert u Svetosavskom domu. Svega nekoliko dana kasnije, režimski tabloid Informer, objavljuje tekst pod nazivom „Aleksandar Dugin oduševljen Srbima! U potpunosti razumijem šta Vučić radi, uskoro će doći vrijeme Rusije i Srbije“. Ovim ne želim da insinuiram da su dva događaja nužno povezana, već samo da je ovo kontekst u kojem se izvodi kantata posvećena Darji Duginoj. Organizatori koncerta su NVO „Prijatelji muzike“, čija je zastupnica Dragana Moles, niška operska pjevačica i jedna od najavljenih izvođačica kantate, te Studio za projektovanje, inženjering i konsalting, „Art Pen“, Ljubiša Mitić PR, ali čini se da te informacije ne govore puno o pravoj pozadini ovog događaja.

Događaj najavljen za 20. februar otkriva nam duboku vezu između Aleksandra Dugina i njegovog Evroazijskog pokreta, italijanske neofašističke, pa i neonacističke desnice, i režima u Srbiji. Teško je povjerovati da je ovako nešto moguće organizovati bez znanja i blagoslova gradskih vlasti, a vjerovatno i službi bezbjednosti. Iako Svetosavski dom zvanično pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, grad Niš je aktivno učestvovao u njegovom opremanju i pretvaranju u glavni gradski prostor za koncerte klasične muzike i slična događanja.

Ovakav događaj je zaista, kako bi to nespretno, ali tačno, rekao Dragan Dobrašinović. „poklon najljepši drugima“ – ruskoj ratnoj propagandi i italijanskoj neofašističkoj desnici. Žrtvu ponovo podnosi Srbija, a u ovom slučaju i grad Niš, koji će još jednom biti obilježeni kao sigurna kuća za ekstremiste i neofašiste svih boja.