Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Ako ste zaboravili nekada su Čolu zvali putujući zemljotres. Danas tako kažu za Breninu snahu. Gdje god dođe Aleksandra Prijović, novokrunisana kraljica cajki i narodnjaka, tu je zemljotres od koncerata. I nikada ne ide sa jednim nastupom, nego sa serijom koja se produži i na pet dana, kao nedavno u Osijeku.

Srećom za nas, koji se još sjećamo doba vladavine rocka, popa i zabavnjaka u onoj umrloj velikoj zemlji, da postoji  čarobnjak koji danas spašava čast nota i zvuka regiona, muzike kakvu slušamo u savremenom ubranom svijetu.

…A, sjećam se kako je čarolija započela i kako je sve podsjećalo na još jedan uzaludni pokušaj da se dostignu zvijezde.

Vrtio sam se tih osamdesetih oko BLAPA, prvog privatnog tonskog studija u BiH. Maleni zvučno izolirani prostor poznatog glazbenika Brane Likića, smješten u jednom dijelu Doma mladih na Skenderiji, odigraće povijesnu ulogu u razvoju one već legendarne Sarajevske škole pop i rock muzike. Na vrata tog zamršenog kolopleta raznih kablova, tanjih i debljih žica, mikrofona i mora šarenih dugmadi, sa strahom su kucali oni što su smogli snage, a bome i love, da načine početne korake na putu do ploče.

U dugačkom redu tih lovaca na prve uspjehe, aplauze, čudno mi je zazvučalo jedno ime. Merlin! Naravno, kao i svaki muškarac, odmah sam pomislio na neodoljivu, vječnu Merlin Monro.

Ma, nije Merlinka, nego Merlin! Onaj čarobnjak s dugom bijelom bradom, čudesnim ogrtačem i štapićem što sve želje ispunjava. Objašnjavao mi je, uz smijeh, Brano.
Jednog dana sam i susreo te što im je Merlin važniji od Merlinke. Predvodio ih je mršavi, sitni momak, od kojeg je, činilo mi se i gitara bila teža. Ovima i može samo čarobnjak pomoći, mislio sam sve dok ih nisam čuo na prvim snimanjima. Iz tog malog s gitarom izbijalo je toliko energije, snage, emocija da su i kazaljke na onim uređajima za višekanalno bilježenje zvuka poludjele od uzbuđenja.

Poslije sam ih slušao još nekoliko puta. I uvijek mi je maestro Likić kazivao da mu se čini da mali s gitarom po cijelu noć vježba prije nego što stigne u studio. Pitao se koliko će još moći tako?

I onda je otkrio tajnu. Mali s gitarom je po cijele noći, umjesto sa žicama, vježbao s metalnim odlivcima u noćnoj, trećoj smjeni nekog od pogona vogošćanskog preduzeća Pretis. Ravno s udarničkog rada u teškoj industriji stizao je mrtav umoran u tonski studio. Nije se žalio, nije se predavao. Posljednjim atomima snage osvajao je milimetar po milimetar dugo sanjanog puta ka muzičkim zvijezdama.

Edin Dervišhalidović, koji će poslije postati, ne samo reagionalni poznati Dino Merlin, imao je tih najtežih i presudnih godina života i dosta muke s jednim od poslovođa u toj trećoj smjeni. Postavljao je drug rukovodilac razne prepreke ne bi li spriječio mladog pjevača u stvaranju premijerne ploče. Zato mi je i danas žao što nisam mogao vidjeti taj trenutak kada Dino, posljednjeg dana udruženog rada, furiozno ulijeće u svoj pogon i demonstrativno, zajedno s radnom knjižicom, baca prvu longplejku pred noge zločestog poslovođe.

Od tog trenutka, od prvog albuma simboličnog imena "Vremena su kokuzna", za čiju su realizaciju skupljali ondašnje dinare prodajući i svoju skromnu garderobu, mladić s Alifakovca, grabio je samo stopama od sedam milja ka uspjehu.

Uspijevao se s grupom Merlin održati u vremenima koja su bila u znaku velikih imena kao što su Indexi, Bijelo Dugme, Ambasadori, Kod, Teška Industrija.

Poslije je došao i album "Teško meni sa tobom", prodan u nevjerovatnom tiražu od 300 hiljada primjeraka. Naravno, tanani mladić, u čije su muzičke kvalitete mnogi još sumnjali, polagano je izlazio na svjetlo javnosti.

Novinarski sam ga i ja obradio. Napravio sam o njemu i grupi feljton od četiri nastavka u nekadašnjem AS-u, najtiražnijem listu bivše Jugoslavije. Feljton je izazvao veliku pažnju čitalaca, uzredali su, naravno, i komentari. Bilo je dosta onih u kojim se tvrdilo da ga idealiziram. Kao, da je ponekada težak čovjek, čangrizav, osvetoljubiv. Nagle promjene njegovog ponašanja, karaktera osjetili su mnogi.

Ja sam ga branio sve dok i sam nisam to osjetio u prvim ratnim mjesecima 1992. godine. Tada sam, odlukom Skupštine grada Sarajeva, zajedno s Kemalom Bisićem, bio određen da osnujem i rukovodim Estradnom četom Armije BiH.
 

Dragi Kemo, koji je poginuo od neprijateljske granate u ljeto te godine, najbolje je poznavao mane i vrline Dine Merlina. Bio je njegov estradni menadžer u posljednjim godinama velike zemlje po kojoj je još jedna sarajevska grupa pokazivala da ima nešto jedinstveno u gradu pod Trebevićem.

Kao komandant Estradne čete, u saradnji s Kemalom Bisićem, odlučio sam da Dino Merlin bude vođa Odjeljenja pop i rock muzičara, dok je narodnjacima komandovao Nazif Gljiva.

Za dramske i likovne umjetnike, kao i za one koji će se brinuti o kulturnom blagu, zadužen je bio Josip Pejaković.

I već prvih dana imao sam "ugodan" susret d Dinom.
Čuo sam, Pavle, da si otjerao mog predsjednika? – oštro mi se i nenadano obratio, dok sam očekivao izvještaj o planu djelovanja njegove grupe.
Kojeg predsjednika? – zbunjeno uzvraćam.
Mog, jednog, jedinog – nastavio je oštro.

Rastali smo se bez objašnjenja, ne shvatajući na koga on to misli. Tek poslije sam doznao da mu je neko ispričao kako sam u onoj noći narodnog protesta na početku rata, zabranio Aliji Izetbegoviću da se obrati očajnim ljudima u prostorima Skupštine BiH.

Naravno, taj neko zaboravio je reći Dini da je bilo suprotno i da sam uspio, uz brojna protivljenja, vratiti njegovog predsjednika na binu, pred mikrofon i zbog toga ostao bez radnog mjesta dopisnika tjednih izdanja kuće Vjesnik iz Sarajeva.

U tom vremenu kada me je Dino optužio zbog ondašnjeg našeg predsjednika kojeg je on svojatao, bilo je to mnogo teže i opasnije nego javno priznati da si vjernik sedamdesetih.

Naravno, poslije je bilo još dosta ovakvih karakternih odraza jedne persone, koju je sve više trebalo odvajati od njenog sveukupnog umjetničkog stvaralaštva i iskazivanja.

Jer, mislili mi ovo ili ono o Dini Merlinu, jedno je sigurno teškim i upornim radom jedan mali čovjek sa strmina Alifakovca postao je balkanska veličina. Možete ga voljeti ili ne voljeti, ali samo rijetki mogu ispuniti svoj san, pa onako, birvaktile, ponosno sjediti u velikom holu Vijećnice i važno govoriti što će sve biti u nezaboravnoj novogodišnoj noći na najljepšem trgu Bosne i Hercegovine. Vjerovatno se u tim trenucima prisjećao i onih davnih godina kada je kao siromašni dječak sa oduševljenjem i strahom gledao na svjetla grada i blještavilo Vijećnice u kojoj je  bio vladar kojem se svi klanjaju i u kojoj je dobio Šestoaprilsku nagradu, najveću nagradu Sarajeva.

… I kako su godine prolazile štapić čarobnjaka Merlina donosio je nove bajke, spektakle kao na najvećim svjetskim scenama. Mali čovek s gitarom iz legendarnog BLAPA, nezaboravnog tonskog studija u davnoj Skenderiji, postajao je gigant rock i pop muzike od Vardara pa do Triglava. I u amerikama, australijama, evropskim zemljama, koji umjesto jednog koncerta najčešće mora praviti seriju kao trenutna vladarica kič narodnjaka.

Jedini Dino Merlin, neumorni  Edin Dervišhalidović, može spasiti ove prostore od zavijanja cajki i vratiti mladu raju na one glazbene puteve kojima smo i mi ponosno koračali. I tako donijeli istorijsku  slavu sarajevskoj rock i pop školi. U kojoj Dino kao da je bio najbolji đak.