Piše: MAJA RADEVIĆ

U nekim sretnim zemljama ljudi nemaju pojma ko su direktori zdravstvenih ustanova u gradovima u kojima žive, niti ih to zanima. U Bosni i Hercegovini, nažalost, to nije slučaj.

Rijetko ko u oba bh. entiteta i Brčko distriktu, recimo, nije nikad čuo za Antu Kvesića, vječnog direktora Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru, nadaleko poznatog po višemilionskim, rekordnim dugovanjima koja su se tokom njegovog 20-godišnjeg mandata nagomilala u ovoj ustanovi, kao i po antologijskoj rečenici koju je izgovorio za vrijeme pandemije korona virusa: “Umisto sprida, uša’ nam je sazad!”.

Direktor UKC Tuzla Denijal Tulumović posljednjih mjeseci postao je prava “zvijezda” bh. medija koji iz dana u dan (uzaludno!) izvještavaju kako se onkološki pacijenti iz cijelog Tuzlanskog kantona razvoze kombijima po okolnim bh. gradovima kako bi primili neophodnu dozu zračenja jer u ovoj bolnici još uvijek nije nabavljen prijeko potrebni aparat za radioterapiju.

PREVRTLJIVE „STRUKTURE“ TROJKE

U Republici Srpskoj, a bogami i šire, svi znaju ko je Vlado Đajić, prekaljeni menadžer UKC RS-a koji je prošlog vikenda organizovao prigodni koncert Baje Malog Knindže u banjalučkoj osnovnoj školi, da bi već danas u Haagu predano liječio svog najdražeg pacijenta, ratnog zločinca Ratka Mladića.

O bivšoj direktorici sarajevskog Kliničkog centra Sebiji Izetbegović čulo se, valjda, sve do Novog Zelanda – njen osmogodišnji mandat na čelu te zdravstvene ustanove bio je medijski i javno praćen do najsitnijih detalja, a svaka njena odluka i rečenica analizirala se, prevrtala, hvalila i kritikovala do unedogled…

Svima nabrojanima, pa i njihovim kolegama koje ovdje nismo spomenuli, zajedničko je jedno: na mjesta rukovodilaca najvećih bolnica u BiH došli su uz snažnu podršku političkih partija, jer drugačije to i ne bi bilo moguće. Bolnice su u poslijeratnoj BiH postale ono što se naziva “politički plijen” – i to dragocjen plijen, s obzirom na stotine miliona maraka koji se svake godine slijevaju u bh. zdravstveni sistem i fondove zdravstvenog osiguranja.

Direktore bolnica imenuje politika, a ne struka. Tako se još mjesecima prije nego što je uopće raspisan konkurs “znalo” ko će biti novi direktor KCUS-a – izbor je pao na prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića, za kojeg su se stranke vladajuće Trojke jednoglasno složile da je najbolji mogući kandidat za tu funkciju. Međutim, skoro puna tri mjeseca nakon što je putem konkursa izabran za novog direktora, federalni ministar zdravstva Nediljko Rimac nije dao saglasnost za Gavrankapetanovićevo imenovanje.

Razlozi su, navodno, proceduralne prirode, iako se ministar Rimac o tome još uvijek nije zvanično oglasio, pa možemo samo nagađati. Doktoru Gavrankapetanoviću, opet navodno, „fali jedan papir“ koji je morao dostaviti na konkursu, tačnije certifikat o edukaciji iz zdravstvenog menadžmenta (koji mu očigledno nije falio kada su ga imenovali za direktora Opće bolnice „Prim.dr. Abdulah Nakaš“). U međuvremenu, u kuloarima kruži priča da su se pojedine „strukture“ unutar SDP-a i NiP-a predomislile u vezi sa imenovanjem Gavrankapetanovića i više ga ne žele za direktora KCUS-a. Navodno i mnogi uposlenici Kliničkog centra priželjkuju da na tom mjestu ostane sadašnji v.d. direktora dr. Alen Pilav sa čijim su radom, kako kažu, za sada zadovoljni.

Cijeli slučaj neodoljivo podsjeća na situaciju sa Bogićem Bogićevićem i političkom igrarijom SDP-a i njihovih koalicionih partnera koji su jednog čestitog čovjeka i političara (a takvi su kod nas uistinu rijetki primjerci) uvaljali u živo blato, onemogućivši mu da postane gradonačelnik Sarajeva. Slično je i sa Ismetom Gavrankapetanovićem – dojučerašnji „heroj u bijelom“, žrtva progona ljekara sa KCUS-a, vrhunski menadžer Opće bolnice, i kakve mu već sve pohvale nisu pripisivali čelnici Trojke preko noći je, iz misterioznim „strukturama“ NiP-a i SDP-a poznatih razloga, postao nepoželjna osoba za funkciju direktora Kliničkog centra.

GDJE POLITIKA VODI GLAVNU RIJEČ, KILAVO JE ZDRAVSTVO

Ne tako davno, slična stvar dogodila se i bivšem direktoru sarajevske Opće bolnice, dr. Zlatku Kraviću, koji je od vrsnog stručnjaka i vrhunskog menadžera u očima svog nekadašnjeg političkog pokrovitelja Fahrudina Radončića (SBB) odjednom postao „nesposoban“ i moralo ga se hitno zamijeniti novim direktorom – Ismetom Gavrankapetanovićem...

Desetine uglednih bh. ljekara u protekle tri decenije vrbovale su političke stranke za svoje „ciljeve“, i gotovo po pravilu, ti ljudi su politiku napuštali razočarani, poniženi i donekle zgroženi interesnim igrarijama u kojima se „vrhunski stručnjaci“ doslovce preko noći pretvaraju u nesposobne, korumpirane, nekompetentne amatere kojih se čim prije treba riješiti.

U ovom trenutku postalo je potpuno nevažno kakvu će odluku donijeti ministar Rimac. Čak i ako ministar konačno potpiše tu famoznu saglasnost, Ismetu Gavrankapetanoviću je unaprijed jasno stavljeno na znanje da o njegovoj sudbini na direktorskom mjestu neće odlučivati stručnost, kvalifikacije, dugogodišnje iskustvo i njegova menadžerska sposobnost, već jedino i isključivo politička (ne)volja koja ga je snašla.