Piše: Gideon LEVY (Peščanik/Haaretz)

Nema puno država koje toliko žude za poštovanjem i ugledom kao Izrael. Od Olimpijade do Evrovizije, preko prvenstva u šeš-bešu (bekgemon). Svaka izraelska pobjeda u osmini finala na prvenstvu u badmintonu je „nacionalni ponos“, svaka medalja sa takmičenja taekvondista u Albaniji „predstavlja čast“. Zlatna medalja sa vježbi na parteru postavlja Izrael na mapu svijeta, evropsko takmičenje u surfovanju mijenja status zemlje. Bivša izraelska pjevačica ove godine predstavlja Luksemburg na Evroviziji? Još jedan povod za „plavo-bijeli ponos“.

Djetinjasta čežnja za priznanjem mogla bi biti dirljiva, pa čak i srceparajuća – mlada država utire sebi put – da nije drugih važnijih pitanja. Ako se oduzmu uspjesi u sportu i na Euroviziji, Izrael je država bez časti. Može da zamišlja da će nastup Eden Golan u Malmeu sakriti ono što se događa u Han Junisu, ali to je pusta želja.

Nevjerovatno je da se zemlja koja toliko brine o svojoj časti ponaša kao da je njen međunarodni položaj uopšte ne zabrinjava. Rat u Gazi je doveo status zemlje na nezapamćeno nizak nivo, ali Izrael djetinjasto žmiri i misli da ga niko neće vidjeti u njegovoj sramoti. Ništa ne čini kako bi popravio svoj status, svoj ugled, da povrati barem malo časti.

Teško je reći da li postoji još neka država na svijetu koju su vlastiti postupci doveli u Hag dva puta u razmaku od nekoliko nedjelja. Tužba za genocid i rasprava o okupaciji pod nepodnošljivo teškom sumnjom da je očigledno nezakonita.

A Izrael? Ponaša se kao da misli da je pljuvačka prezira na njegovom licu samo obična kiša. Izrael okrivljuje sudiju, tog kučkinog sina, antisemitizam, licemjerje i zlobu svijeta, samo svoju krivicu ne vidi. To ga i ne zanima. Svi važni svjetski mediji su ove nedjelje prenosili zasihedanje suda u Hagu, a samo ga Izrael ignoriše. Nije mu zanimljivo niti bitno. Ako zatvorimo oči, neće nas vidjeti. Ako ga ignorišemo, Hag će prestati da postoji.

Ali Hag postoji i viče na sav glas, što bi ovdje trebalo da izazove veliki stid i sramotu. Nakon što je svijet video Gazu i užasnuo se – nema čovjeka koji nije tako reagovao – uslijedila su sudska saslušanja u Hagu. Pronicljivo, utemeljeno i ozbiljno po pitanju genocida, a još više o okupaciji. Međutim, Izrael ih ignoriše.

Izrael se sprema da okupira Rafu, iako će to još više srozati njegov status, i neće učestvovati u raspravama u Hagu, iako će iz toga biti jasno da nema šta da kaže u svoju odbranu. Izrael se odrekao ostataka svog dostojanstva. Nije ga briga ako postane ostrakizovana i marginalizovana zemlja – bar je cio svijet protiv nas, nije važno kako se ponašamo – sve dok to ne bude rezultiralo praktičnim koracima protiv Izraela.

Ali pored snabdijevanja oružjem, veta u Savjetu bezbjednosti i dosadašnjeg izostanka sankcija, za državu kao i za čovjeka postoji nešto važnije, a to je njegovo dobro ime. Izrael ga se odrekao. Možda je izgubio nadu u svijet, možda je otkrio da je moguće i bez njega. Svijet se ne nalazi u njegovim trenutnim razmatranjima, prije i poslije svakog rata. Prošla su vremena kada je svijet bio zaljubljen u Izrael, dok se zemlja ponašala kao članica porodice naroda. Svijet je možda ciničan i voli samo silu, kao što Izrael sebi govori, ali u tom svijetu postoje i pravda, međunarodni sud i moralni obziri, civilno društvo i javno mnijenje. I oni su isto važni, bar koliko i treće „ugledno“ mjesto na Evroviziji 2023.