Adi Efendić, ekonomista iz Sarajeva 15. februara ove godine, oko šest sati ujutro po našem vremenu, popeo je najviši vrh Afrike – Kilimanjaro, odnosno vrh Uhuru Peak koji se prostire na 5895 metara nadmorske visine.

Planina Kilimanjaro se sastoji od tri kratera. Najstariji od njih, Shira je prvi eruptirao, a poslije njega Mawenzi. Najmlađi krater je Kibo, na kojem se ujedno i nalazi najviši vrh Uhuru peak (Vrh slobode) kojeg smo spomenuli.

Kilimanjaro je najveća samostojeća planina na svijetu, što znači da nije dio nijednog planinskog masiva/lanca, te kao najveći vrh Afrike, čini jedan od poznatih sedam summits svijeta.

“Moj najviši vrh do sada je bio Gran Paradiso u Alpama sa svojih 4061 metara nadmorske visine. Nakon šest sati penjanja po mraku, dočekati svitanje na ivici kratera okružen snjegovima Kilimanjara o kojima sam do sada samo čitao, je nešto što se riječima ne može opisati. Na vrhu su još uvijek prisutni glečeri, koji se nažalost, svake godine sve više smanjuju”, kaže u razgovoru za “Slobodnu Bosnu” Efendić.

Naš sagovornik je skoro svaki vikend na nekoj planini u BiH. U dobroj je kondiciji, ali je kako kaže podcjenjivao Kilimanjaro, tako je i sam sebe demantirao kada se našao na licu mjesta na ovoj planini u Tanzaniji.  

“Planinarenje je nešto u čemu sam pronašao sebe, te se tim hobijem aktivno bavim sedam godina. Planina nam pruža mnoge benefite, te nagrađuje one koji igraju po njenim pravilima i poštuju njene zakone. U početku sam imao mišljenje da je odlazak na Kilimanjaro običan izlet, međutim, stvarna situacija je nešto drugačija”, priznaje nam ovaj mladi Sarajlija.

Kaže da iako sama staza nije tehnički zahtjevna, te ne postoje opasnosti poput glečerskih pukotina, strmih litica i slično, odlazak na Kilimanjaro zahtjeva ozbiljan pristup i pripremu.

“Na ovoj ekspediciji treba biti spreman za sve vremenske prilike i uslove koji vladaju, jer se isti u vrlo kratkom vremenskom roku mogu promijeniti. S obzirom da se radi o nadmorskoj visini na koju nismo navikli, kod svih učesnika se javljaju simptomi visinske bolesti. Neko ima blagu glavobolju, mučninu, ošamućenost, neko povraćanje i dijareju. Zasićenost zraka kisikom na vrhu je cca 50% od nivoa mora”, pojašnjava Efendić.

Zanimalo nas je kako se on lično izborio sa aklimatizacijom.

“Pravilo svake aklimatizacije je – penji visoko, spavaj nisko. Imali smo jedan dan aklimatizacije, gdje smo se popeli na lokalitet Zebrinih stijena (oko 4200mnv), te se vratili nazad u kolibe koje se nalaze na 3700 metara nadmorske visine gdje smo prenoćili”.

“Uz nedostatak sna, lagano krećemo na završni uspon oko ponoći. Vrijeme idealno, vedra noć bez vjetra, uz nekih -13°C. S obzirom na vrlo spor tempo kojim se krećemo, ne uspijevamo se ugrijati. Kod svih učesnika je prisutna blaga glavobolja, pospanost ili tromost usljed visine i razrijeđenog zraka. Nakon nekih 6h hodanja uzbrdo i pređenih 900m visine, izlazimo na ivicu kratera gdje nas obasjavaju prve zrake sunca koje nam daju snagu da nastavimo dalje. Tu nestaje sav umor, Uhuru peak je udaljen još sat i po po lakšem terenu i blažem nagibu. Nakon nekih osam sati hodanja izlazimo na vrh. Suze, radost, sunce, sreća”, napisao je Adi na Facebooku.

 U razgovoru sa Efendićem doznajemo da postoji više ruta kojima se planinari i avanturisti penju na ovaj vrh. Njegova grupa je išla Marangu rutom.

“Moja grupa je išla Marangu rutom (takođe, poznata kao Coca Cola ruta). Sam uspon je trajao četiri dana, a silazak dva dana (uz dodatni dan aklimatizacije). Inače, na završni uspon se kreće u ponoć iz kampa koji se nalazi na 4700 mnv. Sam uspon traje oko osam sati do vrha. Sve vrijeme boravka na Kilimanjaru, dok se penjemo idemo – Pole Pole (polako polako na Swahiliju), kako bi se naše tijelo lakše prilagodilo visini”, kaže on, te dodaje:

“Uspon na Kilimanjaro na našoj ruti započinje od nadmorske visine od 1820 metara nadmorske visine, a završava na Uhuru Peaku na 5985.  Kako se penjemo, tako se i pojasevi vegetacije mijenjaju. Prvo se ide kroz kišnu šumu, zatim se izlazi iz šume i dolazi u reon niskog rastinja, dok na većim visinama vlada tzv. alpska pustinja.”

Kišna šuma

Nakon višednevnog boravka na planini, planinarska ekipa sa kojom je Adi Efendić bio u društvu sebe je nagradila posjetom prirodnim ljepotama Tanzanije.

Uspješno su savladali uspon na najviši vrh Kilimanjara, pa su se tako nakon silaska sa planine, nagradili izletom do Kikuletwa oaze, te posjetom i safariju u Nacionalnom parku Tarangire i Prirodnom rezervatu Ngorongoro gdje su vidjeli prelijepi životinski svijet (žirafe, slonove, lavove, hijene, zebre…). Kažimo i to da je ovu ekspediciju organizovalo PU "Abonos" iz Banja Luke. 

Kikuletwa

Ngorongoro

Ngorongoro

Sagovornik “SB” iako je Sarajlija, već neko vrijeme je član Planinarskog društva “Prenj Glogošnica” iz Jablanice.  

“Svi koji me poznaju, znaju da svoje slobodno vrijeme najviše volim provoditi na Prenju, te da često kažem – Sve planine na jednu, Prenj na drugu stranu. Prenj je planina koju izrazito poštujem, te je svaki vrh, svaki uspon, svaka dolina, priča za sebe. Prenj s razlogom zovu bosanskohercegovačkim Himalajima”, zaključio je Efendić.

Bez brige

Kada dođete u Tanzaniju, priča Efendić, morate se pripremiti na kulturološki šok. “Za njih pojam vremena i tačnosti ne postoji. Ako nešto dogovorite u sedam ujutro, pojavit će se u 7:30. Imaju dvije fraze koje im kroje čitavu životnu filozofiju:

Pole Pole – polako polako i Hakuna matata – Bez brige”.

Pripremila: Sanela GOJAK;  Foto: Adi EFENDIĆ