Ovo je, premda vam isprva neće izgledati tako, priča o Bosni. Napisao sam je juče, na Dan državnosti.

Krenućemo pješke, okolo, radi takozvanog umjetničkog dojma. Ali ne brinite: brzo ćemo u toj šetnji nabasati na našu Bosnu.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Meščini da je ovako. Sve teče, što jes’ – jes'. Ali sve teče jedino ka svome kraju. Ono što si najčvršće stiskao iscurilo ti je kroz prste, kao voda: i što si jače stiskao, brže je curilo. Niko od nas nikada neće imati ništa što neće izgubiti. Sreća koju si sanjao postaće tvoja najveća nesreća. Ono što najčišće si volio, povrijediće te najviše. Neće te izdati samo tvoji neprijatelji. Ono za što se najčvršće držiš, zamak je od pijeska, na koji se, prije nego što ti se rasuo u rukama, vrlo ceremonijalno popišao pas lutalica: jer i on je, kao i ti, tu građevinu vidio kao svoj posjed.

Šalim se, ba. Svijet je predivan: najbolji od svih mogućih. Da je bolji, ne bi valjalo. Sve je u ravnoteži, sve se događa s razlogom. I u pravi vakat. Treba biti strpljiv, jer pravda će na kraju pobijediti. To što pravdu, zasad, nije dočekao ni paramecij, ni balegar, ni čovjek, nije razlog da se u njen trijumf sumnja. Sve će na kraju doći na svoje.

A dok ne dođe – svuda je rat, što rekao Bob Marley. Do tada – rat je, što rekao Leonard Cohen: „Rat je između siromašnih i bogatih, rat je između muškarca i žene, rat je između onih što kažu da rat je i onih što vele da nije“.

Uostalom, nije li Heraklit Mračni rekao: „Rat je otac svemu, svemu kralj, jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima.” Jebalo ga – rat – očinstvo, jebalo ga njegovo kraljevstvo. Ako je rat onaj što otac je svemu, kažem mu: bolje da ga nisi ni vadio.   

Da rat bjesni tvrdi i Warren Buffett, svojevremeno treći najbogatiji čovjek na svijetu: “Bogatima u ovoj zemlji dobro ide, nikad nismo bili tako napredni. Ovo jeste klasni rat i moja ga klasa dobija”.

Ali ništa ne brinite. Kako smo ono rekli: “na kraju će sve doći na svoje”, sve će biti u redu. Oni će imati još više, vi još manje. Kako šta je tu u redu? Sve. Da je Bog htio da imate više, imali biste više. Pa jel’ tako? Ko zna zašto je dobro to što ste se rodili i umrli kao fukara, mirno gledajući kako se duhovna i etička, dakle istinska fukara bogati i širi na vašem. Sabur. Samo lagano. Kako se ono kaže: niko ništa nije u grob ponio. Crna zemlja i crvi ne znaju za klasne razlike. Egalitarnost, očito, nije moguća na zemlji, no ništa osim egalitarnosti nije moguće pod njom.

Kada mi u Bosni govorimo o ratu, mi ne mislimo na rat o kakvome zbore Marley, Cohen i Buffett. Tamo gdje te kolju, rat nije metafora.

Pričam sa prijateljicom iz Sarajeva, koja o tim stvarima zna mnogo više od mene. “Mislim da će biti rat”, kaže mi. Kaže to bez afekta, bez panike, kao da veli da bismo negdje, kad dođem, mogli popiti kafu. Kao da veli: “Snijeg će”. Zvučala je gotovo sjetno.

Kao da je rat dio prirodnog ciklusa. Kad je hladno, pada snijeg. Kad se Srbiji i Hrvatskoj ćefne da se šire – u Bosni je rat. Jah: šta ćeš.

Samo mrtvi su vidjeli kraj rata, veli još jedan od otaca filozofije – o, kako su oni bili mudri, nisu li? Kao i svaki naš babo.  

Ne živim u Bosni – ali osjećaj nepravde i nedovršena posla sa kojim ljudi u Bosni žive čini me tužnim i ljutim. I nemoćnim: iznad svega nemoćnim.

Sav užas što izlio se na Bosnu bio je – zašto? Da bi krvnici gazdovali na stratištima gdje su ubijali? Da bi divlja mržnja koja ih je vodila opstala, uvijena u formu parlamentarne demokratije, dijaloga i zajedničkoga evropskoga puta? Da bi sutra dovršili ono što nisu juče?

Da bi dobri ljudi, koji bi radije umrli nego doživjeli novi rat, strahovali i pitali se: kako je ovo moguće? Da bi dobri ljudi slušali kako su vaki, kako su naki, kako su sami krivi što su pobijeni? Da bi dobri ljudi gledali kako su relativizatori, evropeizatori, demokratizatori, čija priča nije više od golubljeg govneta na glavi Mikelanđelova Mojsija, opoganili sve što je istina, pravedno i sveto?

Ne znam. Izgleda da - da. I gdje je tu smisao, mogao bi me pitati neki dokoni čitalac – dokoniji čak i od mene. Ne znam, rekao bih. Čini se – nigdje. Rekao bih kako su pravda i smisao kao Bog – živ ih čovjek neće vidjeti. U njih se jedino može vjerovati.

Ja nisam takav čovjek. Zato pišem. Jer, vidite: književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.