Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Braćo i sestre, palitelji i paliteljice.

Kao Grka ste me spalili i o meni lagali, pa ću vam kao Grk i odgovoriti.

Mislite da znate što ste i zašto učinjeli. Ali… Da ste mislili, ne biste učinjeli. Dopustili ste da vas, umjesto razuma, vodi mržnja, koja je divlji plamen, ali ne grije. U toj mržnji nisam izgorio ja. Nego vi.

Stoga će vam Grk reći što jeste učinjeli. O tome govori René Girard. Ako ne vjerujete meni, čitajte Basaru. On je najveći živi srpski pisac i Girarda odlično tumači.

Spaljivanje koje ste upriličili oblik je mimetičkog žrtvovanja.

Istorija se po Girardu odvija kao niz „mimetičkih ciklusa“. Kada zlo unutar jedne zajednice dostigne nesnošljiv nivo, koji prijeti da uništi samu zajednicu, pribjegava se činu mimetičkog žrtvovanja: pronalazi se žrtva koja će biti prinešena onome u što zajednica vjeruje. Budući da je u pitanju čin koji je i sam zao, dakle lažni lijek, stvar se neprekidno ponavlja, u nedogled. Uvijek su potrebne nove žrtve.

Girard navodi primjer iz Filostratovog “Života Apolonija iz Tijane”.

Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim je sredinama veća od Isusove.

Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitnika grada. Na ulazu u teatar, mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije.

U teatru, on ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.

Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek. “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”.

Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Girard, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.

Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.

Nismo više pagani. Ali mnogo je paganskog u nama. Spaljivanje lutke simboličko je žrtvovanje. Spalili ste lutku da ne bi spalili mene – a to je kažnjivo. No katarze nema, niti je tamo gdje je tražite može biti.

Braćo i sestre;

Je li vam provedrilo? Je li vam otoplilo? Živi li se lakše? Je li sada sve kako treba? Niste se, valjda, zalud sramotili?

U barem jednoj stvari, ja sam pavlijanac. Jesam, sijedio sam Pavlovu Poslanicu Efežanima. Moja borba nikada nije bila protiv mesa; nikada nije bila protiv vas. Moja je borba protiv zlog duha i njegovih vladara; protiv mračne ideologije koju slijedite, za kojom su ostali potoci krvi, kuće u plamenu i plač. I groblja. I groblja. I groblja.

Sad vas pozdravljam. Idite kuda ste krenuli, idite kako ste krenuli. Ali se ne bojte. Jer, znajte: što god da je, sve je Milost Božija.