Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje) 

Na širem spisku kandidata za Povelju počasnog građanina Banjaluke, priznanja koje se dodjeljuje povodom Dana grada, 22. travnja, među onima koji su kandidirani našlo se i ime generala Momira Talića, koji je 1999. optužen za ratne zločine, ali suđenje koje je početo u Haškom tribunalu nije završeno, jer je on 2003. umro na VMA u Beogradu. Banjalučki Gradski odbor SNSD-a predložio je da se ovom bivšem komandantu Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske priznanje dodijeli posthumno, uz obrazloženje da Talić nije ratni zločinac budući da u Tribunalu nije presuđen, ali se, ipak, nije smjela zaobići činjenica da je optužen za ratne zločine koji uključuju progone, mučenja, deportacije i prisilno premještanje počinjeno nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Njegovu krivicu tužiteljstvo je planiralo dokazivati iskazima 200 svjedoka i vještaka, kao i predočavanjem validnih dokumenata. Zajedno s Talićem optužen je i bivši šef kriznog štaba SAO Bosanska krajina Radoslav Brđanin (74), ali je njegov predmet u Tribunalu kasnije izdvojen. On je 2007. osuđen na 30 godina zatvora, iza rešetaka je proveo 23 godine, a nekoliko dana nakon izlaska 2022. umro je u Banjaluci.

Članovi stranke Milorada Dodika očevidno žele oživiti Talićev “lik i djelo”, a na pitanje da li je prijedlog za dodjelu posthumnog priznanja, bez obzira na njegovu ratnu prošlost, uopće moguć, odgovor je potvrdan. Naime, izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca odnose se samo na pravomoćno osuđene zločince, ali je problem društveni aspekt, tj. na koji način se biraju osobe čija imena i djela će se slaviti, veličati i odavati im se priznanje. To svakako predstavlja prazninu koja nastaje između pravne regulacije i stvarnosti, ali oni kojima je cilj da rehabilitiraju ne samo osuđene nego i optužene za ratne zločine zanemaruju šire društvene implikacije.

General Talić je, na temelju tajne optužnice haškog tužiteljstva 25. kolovoza 1999. godine iznenada i, po nekim mišljenjima spektakularno, uhapšen u Beču, gdje je boravio na seminaru kojem su pored oficira Vojske RS-a prisustvovali i predstavnici Armije BiH. U to vrijeme još se nije znalo da je glavna haška tužiteljica Louise Arbour, koja je tu dužnost obavljala od rujna 1996. do rujna 1999, uvela tajne optužnice kako bi se iznenada lišili slobode osumnjičeni za ratne zločine koji prethodno nisu mogli znati da im se nešto sprema. Na tom seminaru u glavnom gradu Austrije bio je i general ARBiH Ramiz Dreković, koji mi je pričao da je za sudionike bilo šokantno kad su petorica austrijskih saveznih policajaca iz dvorane s lisicama na rukama izveli Talića, rekavši da je njegovo ime na Interpolovoj potjernici. Navodno, Austrijanci su tek kad je Talić doputovao u Beč dobili nalog da ga na jednoj od pauza uhapse. General Manojlo Milovanović (1943-2019), koji je tada bio ministar obrane RS-a, uložio je prosvjed organizatoru skupa OESS-u i demonstrativno napustio Beč. Seminar je nastavljen bez srpskih predstavnika, a Talić se već sljedećeg dana našao u pritvorskoj jedinici Sheveningena. Ratni šef prijedorske policije Simo Drljača također je bio na tajnoj haškoj optužnici, ali je izbjegao izručenje u Haag budući da je 1997. pružio otpor prilikom hapšenja, pa su ga pripadnici SFOR-a likvidirali.

Pokušaj da se general Momir Talić, poslije svega zbog čega je optužen, posthumno proglasi počasnim građaninom Banjaluke dio je narativa vlasti u Republici Srpskoj o tome da su Srbi koji su osuđeni za ratne zločine “samo branili svoj narod i da im se zbog toga nije trebalo suditi”. Na skupu u Drakuliću 4. veljače predsjednik RS-a Milorad Dodik veličao je presuđene ratne zločince rekavši: “Ne smijete zaboraviti ni Karadžića ni Mladića. To su ljudi koji su u jednom teškom trenutku uzeli voditi ovaj narod... A mi smo spremni odreći se tih naših povijesnih veličina samo zato jer je neko rekao da su oni izvršili zločin. Na suđenju u Haagu Karadžiću zapravo nije dokazan nijedan zločin, a krivim su ga proglasili, jer je stao na branik slobode. Ovo što je njima učinjeno čista je povijesna podvala.” Ovim govorom Dodik po ko zna koji put krši zakon, ali to je izgleda dio njegovog scenarija - što više kaznenih prijava, veća je njegova mučenička faca.