Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

Ostale su još dvije sedmice do isteka roka u kojem Bosna i Hercegovina treba da urađenu domaću zadaću o temi pristupnih pregovora sa EU preda Evropskoj komisiji. Groznica briselske večeri, kada će pasti odluka o sudbini ovih pregovora, trese aktere ove tipično balkanske priče, ponajviše ljude iz državnog Vijeća ministara, iako ne sve i ne podjednako. Na stolu je početni, ali za siromašnu zemlju kakva je danas BiH veliki ulog. Intenzivne diplomatske aktivnosti koje su se posljednjih dana i nedjelja odvijale u Sarajevu učinile su da naše šanse u očekivanom raspletu budu velike. Bilo bi razočaravajuće iznenađenje ako ovog puta ne bismo dobili prolaznu ocjenu, hladan tuš za sve koji su, uprkos preprekama na raznim stranama forsirali ovaj posao u pozitivnom pravcu. Usput rečeno, niko u to nije uložio toliko truda kao ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković i niko tako malo kao Dodikov džoker Staša Košarac, zadužen da muti vodu. Međutim, u slučaju sretnog ishoda, i on će biti tapšan po ramenu. Nije nikakva tajna da je urađen mali i ne najvažniji dio pomenute zadaće, takoreći minimum, pa i to tek u proteklih nekoliko mjeseci. I sve je to u velikoj nesrazmjeri s potrošenim vremenom. “Zašto vam je toliko trebalo?”, upitao je ovog ponedjeljka u Sarajevu inače blagonakloni šef austrijske diplomatije Alexander Schallenberg. Šta da vam kažemo, gospodine ministre - jato naših političkih skakavaca uspjelo je, vjerovali ili ne, pojesti period dug čitavih deset godina! Neki bi godine tamanili i dalje. Oni odavno na razne načine potkradaju budućnost ove zemlje, a danas to rade tako što odbijaju da se uključe u kolonu koja kreće prema Evropi.

Dodik se u toj koloni našao iz prevashodno ekonomskih razloga, nakon što mu je, izgleda, došlo u glavu da uspješna politika, kako je to rekao jedan francuski filozof, počinje od kašike supe. A Dodikova supa je sve tanja, o čemu svjedoče učestale ulične manifestacije socijalnog nezadovoljstva njegovih podanika, od penzionera do građana zaposlenih u zdravstvu i obrazovanju. Prije nekoliko mjeseci slao je svoje poklisare u Kinu, ali su se vratili praznih ruku. Nije poznato da li je sto miliona eura koje mu je obećao Viktor Orban ikada stiglo u Banju Luku. Dodik je nedavno i sam išao u Rusiju i Bjelorusiju, ali su to bili propali izleti. Putin se istrošio, jer rat protiv Ukrajine košta, a Lukašenko nikada nije bio široke ruke. Više se niko ne razbacuje parama. Sve to Dodika čini nervoznim. Ne može da se odrekne svog javno proklamovanog političkog cilja - secesije Republike Srpske, dežurne prijetnje iza koje bi mogao stajati Putinov nalog. Njome se popeo na glavu i Sarajevu i demokratskom bloku međunarodne zajednice koju predstavlja Kancelarija visokog predstavnika. Dodik se toliko okomio na nesretnog Christiana Schmidta da je posjetu ministrice vanjskih poslova Njemačke Annalene Baerbock iskoristio da visokoj gošći poruči kako bi bilo najbolje da gospodina Schmidta povede kući, pošto on, eto, ne zna da to sam učini. Takve provokacije može da izdrži samo jedan Nijemac.

S druge pak strane, jasno je da su motivi sarajevske, a zapravo bošnjačke trojke, da bude lokomotiva BiH na pruzi za Evropu, prije svega političke prirode, jer je to sa stanovišta mira i stabilnosti zemlje jedini razuman izbor. Ekonomska korist se podrazumijeva. Slična je pozicija i trećeg čovjeka iz ovog filma Dragana Čovića. Hrvati nisu siromašni, zemlja matica pruža im izdašnu materijalnu pomoć, imaju hrvatske putovnice, preduzimljivi su i sve u svemu žive bolje nego Srbi i Bošnjaci, ali prije nego što se jednog dana smjeste u Evropu, žele da se osiguraju od frustrirajućeg ponavljanja “slučaja” Komšić. Promjena Izbornog zakona za njih je pitanje svih pitanja, nakon čega bi imali svoj ekskluzivno etnički begovat, do kraja implementiran u ekonomski, obrazovni i kulturni prostor Hrvatske, mentalno odvojen od države Bosne i Hercegovine. Uostalom, odavno živimo u nasilno podijeljenoj zemlji. Lišene iskustva nekadašnjeg zajedničkog života, nove generacije su mentalno srasle sa novom stvarnošću, što je vidljivo od Sarajeva nadalje, o provinciji da i ne govorimo. Niko ozbiljan ne može reći da smo, što se toga tiče, na dobrom putu. U većini medija vlada prava pometnja između lažnog patriotizma na jednoj strani i realnog stanja na drugoj. To smo vidjeli i tokom proteklog Dana nezavisnosti.

Svijet je danas takav da niko ne zna šta će i kako će biti u neposrednoj budućnosti. Mali narodi i male zemlje ne mogu, čak i kad bi to htjele, biti nezavisne od takvog svijeta. To itekako važi za Bosnu i Hercegovinu. Mirna Bosna, sinonim za naličje njene “nemirne” istorije, bila je takva samo u sastavu velikih državnih zajednica, najprije u Austro-Ugarskoj carevini, a potom, još više, u socijalističkoj Jugoslaviji. Danas takvu zajednicu čini Evropska unija. Ova zemlja nema druge alternative, kako sa stanovišta mira, tako i prosperiteta. Nacionalizam je najveći neprijatelj tog spasonosnog izbora. Nacionalizam uništava vlastiti narod i nanosi zlo drugim narodima u okruženju. Velikosrpski nacionalizam pokopao je Jugoslaviju, mada su i drugi u tome učestvovali, a danas se povampiruje u institucionalnom obliku pod nazivom srpski svet, vrebajući na tzv. srpske zemlje, po istom geslu iz vremena Slobodana Miloševića koje je glasilo: “Gde je srpski grob, tu je srpska zemlja.”

Ima mnogo razloga zbog kojih trebamo biti sretni ako nam Bruxelles upali signalno zeleno svjetlo. A jedan od najvažnijih je provjereno dobar život. Pitajte Bugare i Rumune, kojima je život u Jugoslaviji izgledao nestvaran. Pa bujrum, narode Bosne i Hercegovine!