Piše: Hajrudin SOMUN (Oslobođenje)

Više nije vijest dana, kao što je bila u ponedjeljak, 26. februara, da se mladi američki avijatičar Aaron Bushnell spalio ispred izraelske ambasade u Washingtonu. Ali možda će ga Palestinci i ljudi po svijetu koji se protive nepravdi i nasilju koji im se čine spominjati godinama i decenijama. Jedan sam iz stare garde medijskih poslenika koji se odmah sjetio kako se student Jan Palach 1969. godine pretvorio u plamteću baklju na praškom Vaclavskom trgu. I kako je slično 1963. učinio budistički monah Thich Quang Duc u Sajgonu. To su dva u modernoj političkoj povijesti najčešće spominjana ekstremna žrtvovanja za više ciljeve nego što je puki život ljudske jedinke. Bila su to vremena podjele svijeta na dva suprotstavljena ideološka, politička i vojna bloka, pa je žrtvovanje čehoslovačkog studenta i budističkog svećenika imalo i tu dimenziju. Prvi se spalio iz protesta zbog sovjetske invazije na njegovu zemlju, koja će se okončati padom Berlinskog zida i komunizma poslije dvije decenije. Drugom je motiv bio protest protiv proameričkog Diemovog režima, koji je oboren poslije godinu.

Samospaljivanje će se kao svjestan čin koji prevazilazi individualno stanje nezadovoljstva životom i depresije u najdrastičniju gestu političkog i socijalnog protesta događati i u docnijem multipolarnom svijetu podijeljenom na autoritarne i manje ili više demokratske režime. Zar tu ne spada, na primjer, ulični prodavač Tunižanin Muhamed Buazizi, koji se spalio 2010, čime je zapalio arapsko proljeće, iako će se ono pretvoriti u arapski mrak koji još traje. Ili ono što je slično učinio poljski intelektualac Piotr Szczesny 2017. On je prethodno napisao svojevrsni životno-politički manifest, u kojem, kako kaže Miljenko Jergović, “nastupa kao martir i mesija, te vrlo sabrano i precizno kontekstualizira svoj čin kao političku i nacionalno svjesnu gestu”. Iako se to čini u Sarajevu povodom godišnjica, malo ko se ovih dana sjetio kako na travnjaku ispred britanskog parlamenta ima ploča na kojoj piše: “Na ovom mjestu 29. aprila 1993. godine Graham Bamford se spalio i umirućim glasom poručio: Moramo pomoći djeci Bosne.” Na to su ga mogli navesti opisi BBC-ja spaljene djece u Ahmićima emitirani desetak dana prije.

Je li tragedija palestinske djece u Gazi zaista dostigla tolike razmjere kao što su bili totalitarni režimi istoka Evrope ili vijetnamski i drugi ratovi jugoistoka Azije da potiče takve individualne žrtve poput Aarona Bushnella? To je pitanje na koje i sam tražim odgovor, uz sve poštovanje i saosjećanje što je uz takvo samožrtvovanje moglo biti i drugih individualnih poriva. Kao što su to činili prosovjetski ili proamerički režimi u Čehoslovačkoj ili Vijetnamu, i Aaronu Bushnellu su u američkim vodećim medijima i na društvenim mrežama spočitavane njegova navodna psihička nestabilnost i privrženost nekoj ekstremnoj kršćanskoj zajednici. A nijedna od četiri glavne medijske kuće u naslovima o njegovom samospaljivanju nije spomenula riječ Gaza ili genocid iako je Aaron, nakon što se zapalio benzinom i bio još živ, uzviknuo: “Neću više učestvovati u genocidu” i “Sloboda Palestini!” Takav jasan motiv se ipak nije mogao sakriti od šire američke javnosti u kojoj raste nezadovoljstvo zbog apsolutne podrške administracije masakru koji Izrael čini nad Palestincima. Aaron je imao i svoju prethodnicu. Čak je policija izvijestila da je jedna mlada žena, čiji identitet još nije objavljen, pri samospaljivanju prošlog decembra, ispred izraelskog konzulata u Atlanti, bila umotana u palestinsku zastavu.

Čin samospaljivanja Aarona Bushnella je ko suza čist politički antiratni protest. Nije Palestinac, ali malo koji bi Palestinac tako jasno svoju namjeru izražavao kao svoj doprinos onome što Palestinci doživljavaju svakodnevno, ali godinama i decenijama. Jeste Amerikanac, ali koji je na društvenim mrežama Amerikance u kontekstu Palestinaca podsjećao na ropstvo s američkog juga. Jeste Amerikanac, čak s uniformom američke avijacije, ali ne i nestabilan psihički, ne bi to dopustila američka armija. A pogledajte mu i nasmijane portrete, zar zrače nekom depresijom?

Takav Amerikanac poručuje svojoj vladi da vojnom mašinerijom učestvuje u aparthejdu i genocidu koji Izrael vrši nad Palestincima. Jeste kršćanin, čak mu je i ime biblijsko. Ipak je mogao znati da ni papa Pavao VI nije odobrio “tragičan oblik” samospaljivanja Jana Palaha, ali i rekao da “ne možemo ne sačuvati vrijednosti koje stavlja u najviši stupanj žrtve samoga sebe za ljubav drugima”. Samoubistvo zabranjuje i Kur’an, u suri An-Nisa se kaže: “I među se se ne ubijajte!”, ali jedan Amerikanac to čini za Palestince, bilo da su muslimani ili kršćani.

Na stranu pitanje da li bi takvo nešto učinio neki, na primjer, Saudijac za Palestince - pošto često oko sebe čujem pitanja “Šta rade muslimani da spriječe genocid u Gazi?” - da citiram taj aspekt Aaronovog čina iz jednog od rijetkih, ali britkih osvrta s ovih balkanskih prostora.

Pod naslovom “Zašto šutimo o Aaronu Bushnellu”, koji sam po sebi ukazuje na šutnju hrvatske javnosti, Rade Dragojević na zagrebačkom portalu bilten.org podsjeća kako je Graham Bamford protestirao protiv izostanka intervencije Velike Britanije i općenito Zapada u ratu u Bosni, ali da se razlog njegovog samospaljivanja takođe tražio u Britančevoj povijesti bolesti i njegovoj depresiji. Zatim posebno ističe: “Isto tako, u oba se slučaja dade uočiti to da su gnjevni pojedinci ustali protiv nepravdi koje se čine muslimanima - Bamford je protestirao protiv zločina nad bosanskim muslimanima, a Bushnell protiv zločina koji se čine nad palestinskim. Možda se u tome krije odgovor otkud tako malo zanimanja za ove potresne čine. U zapadnim, a onda i u našim medijima, kao da se uobičajilo da se muslimanske žrtve tretira drugorazredno u odnosu na kršćansko-evropske.”

Moira Donegan u londonskom Guardianu takođe piše o “divljim spekulacijama” o zdravlju Aarona Bushnella. Navodeći kako je neko rekao: “Ko bi osim lude osobe mogao takvo nešto učiniti”, ona komentariše: “Kao da se isto to pitanje ne bi moglo postaviti Izraelu.” Ali za samog Aarona ipak kaže da bi “ličnost tako duboke posvećenosti i osjećanja bila mnogo korisnija svijetu živa nego mrtva”. A Levy Pierpont, Bushnellov blizak prijatelj, kaže: “Aaron je bio moj prijatelj. Neka nikad ne bude zaboravljen. Ne možemo ga vratiti. Sve što možemo činiti je da čujemo poruku sa scene njegove smrti: to su strahote genocida u Gazi i saučesništvo koje dijelimo kao vojna lica i oni koji plaćaju porez vladi duboko involviranoj u nasilje.”