Piše: Miodrag VLAHOVIĆ (Pobjeda)

Pitanje se samo nameće: što bi se desilo da Vlada Milojka Spajića i, sljedstveno tome, parlamentarna većina okupljena, bar formalno, oko Pokreta Evropa sad (PES), nisu “stabilne”?

Jer, kao što vidimo, i izvršna i zakonodavna vlast pucaju od međusobnog razumijevanja, solidarnosti i konstruktivnosti! Stabilne, do bola.

Dozivanje duhova do tri sata poslije pola noći povodom izbora direktora Policije, poslije rašomonijade sa detektorima laži, brutalnih međusobnih optužbi, providnih i manje providnih podmetanja, nadgornjavanja i prijetnji, a neki kažu i ćeranja po hodnicima i kancelarijama zgrade iz koje vlada Premijer, uz, izgleda, neizbježne kič i mediokritetske pasaže vezane prevashodno za Demokrate, ali ne samo za njih - pokazuje, pored ostalih neveselih i degutantnih stvari, i jednu prostu činjenicu: borba čiji će biti direktor narodne policije je, za sada, a možda i generalno - najvažnije političko“ poglavlje” 44. vlade.

A tome je razlog prost: ko kontroliše tog direktora, taj odlučuje ko će biti uhapšen, a ko ne. O tome se tu radi - i stabilno, i nestabilno!

Čak je i apolitični gospodin Spajić, iskreno otuđen od političkih tema i problema i nespreman da komentariše čak i najobičnije političke upite, za koje, kako znamo, “nema vremena”, shvatio da je njegova pozicija, osim za singapurske fantazmagorije i megalomanske fiktivne projekte i ništa manje konkretne (i ogromne) državne zajmove, vezana za tradicionalne, svima znane poluge moći.

Oni koji se bezbjednosnim sektorom i policijskim pitanjima bave na ozbiljan način bi sada, sigurno, mogli preciznije da odgovore da li je “kadar” koji je, na kraju epopeje u zgradi Vlade, izabran za novog šefa Policije - privržen baš Spajiću (što sumnjamo), ili je, od ponuđenih rješenja, najmanje pod uticajem Bečić-Abazović osovine, kojom se, naravno, upravlja iz Beograda.

Bilo kako bilo - kabinet Milojka Spajića je “urbi et orbi”, pokazao svoju disfunkcionalnost. Predstojeća rekonstrukcija vlade, ako Spajić ucijelo dopliva do te obale, se sada čini nemogućom misijom. Operacija zamjene Demokrata Bošnjačkom strankom će biti izvršena bez anestezije, čak i da apstrahujemo (a ne možemo) aspiracije i očekivanja Mandić-Knežević koalicije - koje nisu ni male, ni beznačajne.

Skupštinska većina je na staklenim nogama i direktno je zavisna od dešavanja u Vladi. Uzalud nevješti šef poslaničkog kluba PES sriče samoohrabrujuće izjave - parlamentarna većina je u polu-raspadu. Prekinuta skupštinska sjednica to jasno potvrđuje.

Oni koji su u nedavnoj ostavci Slučajnog Predsjednika na sve partijske funkcije i članstvo u PES vidjeli udar na usiljenu i od strane EU optimistički potenciranu evropsku agendu Spajićeve vlade - bili su blizu istini. Milatovićev politički efekat je organičen baš na to - da uspori i omete, u očekivanju “dobrih” vijesti iz Amerike, u novembru. (Trampovu pobjedu sanjaju Vučić i svi njegovi u Crnoj Gori, i šire.)

Da li će Milatović biti upotrijebljen za neki novi politički projekat (nova partija narodnjačke logike i retorike) - najmanje zavisi od njega.

Spajić će, za to vrijeme, morati da objasni i američkim i evropskim prijateljima i dobroželateljima, da ima kontrolu nad Andrijom Mandićem i njegovim srpskim i ruskim prijateljima, ovdje i tamo. A to će mi biti izuzetno teško, ako ne i nemoguće, jer svi znaju da je nema.

Niti je ikada i imao, još od trenutka kada je podržao Mandića pred Mandićem, sa Mandićem kao svjedokom. I sa svima koji su vidjeli taj snimak.

To je jedina stabilnost koja se može pronaći u aktuelnoj vlasti u Crnoj Gori. Sve ostalo visi o koncu, tj, da upotrijebimo drugu metaforu, zavisi od drugih veza i niti, kojima je, voljno ili nevoljno, vezan i ograničen naš “Paf-Paf” apolitični premijer.

A ta njegova “stabilnost” nije dovoljna ni da se održi jedna sjednica vlade kako valja i dolikuje, a kamoli se vodi politika zemlje kojoj je objašnjeno i podareno da ima ozbiljnu šansu da bude naredna članica EU.

Daleko je do murava, rekli bi stari Podgoričani.•