"Svoje prvo istorijsko NE dvadesetosmogodišnji radikal Aleksandar Vučić izrekao je nekoliko mjeseci uoči početka bombardovanja. Tada je dr Vojislav Šešelj u dramatičnom trenutku za Srbiju, kada su se ale, vrane, Blair, Clinton & Schreder & company nadvili sa svih strana, riješio da okupi najbliže saradnike iz Centralne otadžbinske & vradžbinske uprave i saopšti im vrlo važne vijesti za budućnost Srbije i srpskog naroda", piše Dragoljub Petrović za Danas.

-Pronašao sam način kako da proširimo naša vjekovna srpska ognjišta! – kažu da im se Šešelj značajno obratio, dok su Toma Nikolić i mladi Vučić sjedeli i čekali taj genijalni plan za opstanak i proširenje vaskolikog srpstva.

-Bravo, šefe! Sada kada zlotvori hoće da nas napadnu i otmu nam Kosovo i Metohiju, vi imate tu genijalnu ideju kako da proširimo vjekovna ognjišta – bili su ponosni na šefa onaj Nikolić, potpredsjednik republičke Vlade, i onaj Vučić, ministar za informisanje republičke Vlade, predani borci za sva jvekovna srpska ognjišta.

-S tim, nisam vam rekao, što će ova vjekovna ognjišta imati i radijator! – nastavio je dr Šešelj.

-Bravo šefe, srpski narod je i zaslužio da ognjišta zameni radijatorom, te da onda ne branimo samo vjekovna ognjišta, nego da branimo i vjekovne radijatore – rekla su ona dvojica, Vučić i Nikolić.

-Sem radijatora, naša vjekovna ognjišta imaće i đakuzi kadu! – nastavio je Šešelj.

-Da, da, srpski narod zaslužuje da na vjekovnim ognjištima, sem vjekovnih radijatora dobije i vjekovne đakuzije! – uzdahnula su ona dvojica na ovaj plan proširenja vjekovnih ognjišta, na plan Velike Srbije.

-Biće i lift! – nastavio je Šešelj.

-Sjajno šefe! Vjekovna ognjišta i treba da imaju vjekovne liftove, modernizacija je važna za opstanak srpstva u cjelini – nastavili su da se oduševljavaju ona dvojica, Nikolić i Vučić. 

-Imaće i interfon! – nastavio je Šešelj.

-Izuzetno, vjekovni interfon je važan za vekovna srpska ognjišta – oduševljavala su se ona dvojica.

Šešelj im je onda objasnio da će proširenje vjekovnih ognjišta srpskog naroda, zapravo, za početak, proširenje dva vjekovna ognjišta dva poznata pripadnika srpskog naroda, konkretno značiti da će se vjekovno srpsko ognjište Tomislava Nikolića prostirati na 186 kvadrata u Bulevaru AVNOJ-a, a vjekovno srpsko ognjište Aleksandra Vučića za 117 kvadrata u Bulevaru Mihajla Pupina, u rezidencijalnoj zgradi zvanoj Crvenkapa, jer ima crven krov.

I oni su rekli: “Kako je lijepa ova naša Velika Srbija!”

Samo treba da potpišete molbu Vladi Srbije da vam kao osobama sa neriješenim stambenim pitanjem dodeli ova dva vjekovna ognjišta, objasnio im je Šešelj neophodnu proceduru za proširenje vjekovnih ognjišta.

Nikolić je molbu potpisao odmah, a Vučić se prenemagao nekoliko dana, jer, nećete vjerovati, on se prenemagao i kada je imao 28 godina, isto kao što se prenemaže i sad, u 53. godini.

Kako je prije koju godinu svjedočio Šešelj, Vučić je tada rekao svoje prvo historijsko NE, poslije je tih istorijskih NE bilo kolko hoćeš. Jedino što Vučić posle svakog historijskog NE, u razmaku od 20 dana, kaže i historijsko DA, potpuno suprotno od onog historijskog NE.

Tako je bilo i u ovom slučaju…

-On nije htio da potpiše molbu da dobije stan. Iako je imao ženu i dijete i živio kao podstanar u 28 kvadrata. Smatrao je da mu skromnost tako nalaže – svjedočio je Šešelj prije koju godinu da je on sam potpisao Vučićevu molbu da dobije vjekovno srpsko ognjište sa vjekovnim radijatorom i vjekovnim đakuzijem od 117 kvadrata u Bulevaru Mihajla Pupina, uoči početka bombardovanja. Historijske odluke u Vučićevom slučaju uvijek mora da potpiše neko drugi – Dačić je morao da potpiše Briselski sporazum, jer je to najbolji način da Vučiću ostanu čiste ruke glede ulaska Kosova i Metohije u pravni sistem Kosova bez Metohije, ali je prvi to morao da uradi prof. dr Šešelj, koji je potpisao molbu da Vučić dobije stan od Vlade Srbije, jer Vučiću ponos i skromnost to nisu dozvoljavali.

Ali niko tada nije pitao Šešelja najvažnije pitanje: Da li se nadasve skromni Vučić poslije uselio u onaj stan od 117 kvadrata za koji nije ništa potpisao, dok su Srbi sa Kosova pakovali na put u pravcu Beograda?

Šta se poslije desilo najbolje je opisao Aleksandar Tijanić u jednoj svojoj kolumni: “One noći kad je njegov narod sjeo na traktore i ostavio Pećku patrijaršiju za sobom, zgroženi Vučić je u patriotskom zanosu, potrpao porodicu i stvari u kamion. Iz udobnosti svog momačkog stana on se, bez predomišljanja, pridružio koloni nesreće i bijede, prevarenima i ostavljenima, da zajedno sa halucinantnim snom o sopstvenoj veličini i Vođi koji zna šta radi – završe u sirotinjskim logorima za beskućnike gdje ih vlast skriva od pogleda ostatka nacije.

Vučić je, kažem, te noći dotjerao svoj kamion do Crvenkape, rezidencijalne zgrade na Novom Beogradu, i u žestini patriotskog, moralnog zgražavanja nad onim što se desilo na Kosovu, uselio sebe u novi stan od 160 kvadrata. Ponavljam, u noći kad su strani vojnici ušli na Kosovo, srpski ministar, nekadašnje dobro dijete, iskreni ljubitelj pravoslavlja i naše tradicije, mijenjao je prapostojdbinu za stan, Dečane za đakuzi, Bogorodicu Ljevišku za terasu i Gračanicu za garažu. Aferim!”

Tijanić je pogriješio samo kvadraturu. Nije bilo 160, nego skromnih 117 kvadrata vjekovnog srpskog ognjišta za Aleksandra Vučića.

Dva dana prije početka bombardovanja Slobodan Milošević, predsjednik Jugoslavije, otkupio je kuću u Užičkoj 34 na Dedinju za tričavih 9.000 njemačkih maraka. Kuću od 94 kvadrata i plac od 79 ari.

I poslije je bilo bombardovanje. Trajalo je 78 dana. Građani Srbije su dan počinjali tradicionalnim pozdravom “Bombardan”.

Vučić je bio jedna mala karika političkog koncepta odbrane od bombi sublimiranog u filmskoj replici: „Neki će da poginete, a neki ćemo da se vratimo“.

– Pazi stvarno, svi su se vratili, Vučić održava obećanja! – pomislio je prosječan Srbin kada je 12 godina poslije rata sa NATO paktom ugledao đuture sve te likove iz osiromašenih devedesetih, stambeno zbrinute, kako se međusobno tapšu po ramenima. Izgledaju nikad bolje, kao da zrače.

Poslije su se sem njih vratili i ostali iz vremena “Bombardan”. Clinton je tapšao Vučića po ramenu. Onda je Vučić tapšao Blaira po ramenu. Te je na kraju na rođendan SNS došao i Schreder. Sva trojica su bili oni koji su odlučivali o bombardovanju.

Koje je izgleda bilo organizovano da neki poginu, a neki da se skuće. Pa poslije i da se vrate.