Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Ne, ne tražim da mi vratite vrijeme! Da mi podarite još jedan sat, ili da ga ukinete. Nisam ljut niti radostan što ću u nedjelju, 31. martovskog ožujka listopada imati 60 minuta manje u krevetu. U ovim godinama bio bih budan i bez tih vaših zimskih i ljetnih varijanti igranja sa urama i dekikama.

Samo tražim da mi vratite kazaljke! Kada u ovaj nedjeljni skraćeni sabah počnem da štimam vekere, sa tugom u srcu, ponovo ću skužiti da u cijeloj cijeltatoj kući nemam ni jedan časovnik sa najobičnijim kazaljkama. Sve sama digitalija do digitalije.

Nema više meraka, osjećaja da si kreator vremena u svom domu kada važno kao gospodar tvojih meridijana i paralela pomićeš kazaljku gdje joj, recimo, od posljednjeg dana ožujka, martovskog jutra, mjesto.

Koji je ćeif samo stisnuti dugme da svjetlucava cifra preskoči na neko drugo vrijeme? Šezdeset minuta naprijed ili nazad donijeće ti hladna moderna kutija, uređaj što nas je odvojio od najljepših dana prohujalog vremena kojeg samo kazaljke i ono tik-tak-tik-tak mogu vratiti.

Tada si znao da živiš i da vrijeme teče. Znao si da ćeš biti sretan i tužan uz tik-tak i kazaljke što uporno grabe u krug. Bio si još radosniji kada si trebao nježno navijati opruge i federe časovnika da ure i kazaljke ne bi stale. Nije to bilo kao danas. Samo uključi u struju ili promjeni baterije i ode vrijeme, a da se niti pitaš. niti miješaš. O tvom vaktu, o prolasku života odlučuju neki tihi manji ili veći ekrani što ti prijeteći svijetle u teškim i lakim noćima.

Ni radosna tišina, ni napeta praznina nisu više iste bez onog tik-tak-tik-tak. Što je bilo izazovno, uzbudljivo baš kao odjek ritma ženskih potpetica na pustim ulicama u tišini noći, ili ranog jutra.

A, tek kada tome dodaš i vlastoručno pomicanje kazaljki životna storija je u potpunosti zaokružena.
To mi fali, to me rastužuje svakog ovog zimskog ili ljetnjeg podešavanja u bilo kojoj vremenskoj zoni. I taman kada se naviknem da sam zauvijek izgubio drage kazaljke i ono tik-tak-tik-tak uz koje sam sretno rastao i stasao, dođe naredba sat nazad, sat naprijed.

I sada mi se to čini kao da je bilo uvod u one neke zaraze, vakcine, čipovanja. Život po komandi. I kako godine idu sve manje smo slobodni, sve manje gospodari svojih sudbina. Kakvo vrijeme dolazi biće nam ovo zimsko i ljetno računanje vremena lijepa i draga uspomena. Džaba smo vekere štimali, jer ni naprijed ni nazad jedna ura, ili sahat, ne mogu promjeniti strah od mraka kojeg nam najlošiji političari u istoriji planete donose.

...E, moj Orwele da li si i ti imao sat sa kazaljkama kada si ono pisao?!