Promocija romana ''Beskućnik'' Namika Kabila bit će održana u srijedu, 3. aprila u 19:30 sati u Klubu knjige ''Ivo Andrić'' u Mostaru.

''Beskućnika'' je objavila izdavačka kuća Akademska knjiga iz Novog Sada, a roman će uskoro biti objavljen i u Hrvatskoj u izdanju Frakture.

Široj publici poznat kao filmski scenarist i redatelj (nagrađivani ''Informativni razgovori'', ''Čuvari noći'', ''Magnet'', scenarij ''Kod amidže Idriza'' i drugi), Kabilu je ovo peti roman nakon romana ''Sam'', ''Amarcord'', ''Isijavanje'' (finale nagrade Fric za najbolju knjigu fikcijske proze 2018./2019. godine) i ''Yesterday'' (finale nagrade Fric za najbolju knjigu fikcijske proze 2021./2022. godine).

U razgovoru za Bljesak.info, Kabil govori o svojoj najnovijoj knjizi.

Borba čovjeka i njegove kuće, piše Ivan Milenković u ''Vremenu'' - počinje romanima ''Amarcord" i ''Isijavanje'', a nastavlja se ''Beskućnikom'', i bilo bi dobro pročitati sve tri knjige, kaže on. Zatvara li ''Beskućnik'', barem Vama kao autoru, odgovor na veliko pitanje: Gdje je kuća?

Jedna od stvari koju sam osvijestio pišući ovu knjigu je da pitanje kuće, makar samo u mome slučaju, nije završeno i konačno. Tako je, na primjer, moja kuća prije više od trideset godina bila u Trebinju, a danas je u Sarajevu. Mislim pri tome na osjećaj doma, što se također u knjizi problematizira, šta je kuća, a šta dom. Što se tiče samog književnog opusa, možda je tačno da ''Beskućnik'' zatvara trilogiju koju spominjete. Ali i to bih uzeo sa rezervom jer ne mogu sa sigurnošću reći da se više neću baviti tim stvarima. Ako se one nekim slučajem krenu ponovo baviti mojim životom, ako i dalje nastave pulsirati kao važna tema, neću previše oklijevati da se ponovo uhvatim u kolo. Neiscrpne su mogućnosti i umjetnički prostori ako se čovjek okrene mirkonivoima, kada kako je nešto ispričano nerijetko bude važnije od toga šta je ispričano.

''Amaracord'' se bavi izbjegličkim godinama, gubitkom kuće i tla pod nogama, ''Isijavanje'' kućom koju njezin vlasnik želi prodati ali ona se ne da. U ''Beskućniku'', čija je glavna tema rodna kuća, su i druga a ne samo Vaša iskustva osjećaja kuće, doma. Zašto i glas trećih u ovoj knjizi?

U jednom trenutku zafalilo mi je zraka u prostoru i temi kojom sam se bavio, kao da mi je postalo tijesno od vlastitog monologa. Zato sam ''izašao'' vani i krenuo druge ljude pitati gdje im je kuća. Sada, nakon što je knjiga izašla, po reakcijama čitalaca vidim da ih je upravo taj segment uvukao u polemiku, na način da su i sami nesvjesno krenuli sebi postavljati slična pitanja. A u ovim anketama otkrio sam da su ljudi često ostajali zbunjeni ili čak povrijeđeni ovom na oko poznatom i bliskom temom. I dalje mi je sve to zanimljivo, još uvijek su friška iskustva takvih razgovora i zamišljenih šutnji. 

U svim ovim knjigama tema jeste kuća, ali i sjećanje, rodna gruda. Pisanje je čuvanje od zaborava, ali možda i način da se sjećanje razumije i poveže u cjelinu, a možda i da se ostane blizu - barem u sjećanju - domu ili onome što u našem sjećanju čini dom?

Ljudi prirodno pokušavaju sačuvati svoja sjećanja a ona se kao integralni dio naših života rastaču i propadaju, počnu se raspadati i prije nas samih. Kod nas, na ovim prostorima, takve dimenzije još su više naglašene jer su sjećanja i uspomene često nasilno prekidane ratom, izmještanjima i sumornim, tranzicijskim mirom koji traje već jako dugo. ''Beskućnik'' je knjiga o postnostalgiji što je u autorskom (mome osobnome) smislu vezano za starenje i konačni rastanak sa roditeljima. I novu životnu fazu nakon toga, obilježenu neminovno i osjećajem vlastitog starenja. Sve nas, ako ništa drugo, kad tad stignu ostavinske rasprave.

Pišete o teškim dilemama – prodati kuću, vratiti se kući kao nečem konačnom – kao povratak zemlji, smiraju, o ljudima koji su ostali prvo bez svoje kuće pa protjerani iz druge, o izmijenjenim rodnim gradovima..., i u svemu tome bez gorčine, sa životom koji izbija sa stranica?

Nisam siguran da nema gorčine ali je u knjizi ipak radost života potiskuje i na neki način pobjeđuje. Vjerovatno iz razloga što se ja nakon svega osjećam kao pobjednik, bez obzira što sam djelimično izbačen iz ravnoteže zbog kopanja po ranjama, ali živ i sposoban da pričam o svemu. Ipak, mislim da je posrijedi više pobjeda književnosti i umjetnosti, da smo uopšte u mogućnosti opisati i prenijeti drugima neke važne privatne drame. Pomalo apsurdno, ili možda samo varljivo apsurdno, nekad mi se čini da što je opisana drama intimnija i privatnija, to se i drugi ljudi u njoj lakše pronalaze.

U kontekstu kuće i sjećanja, kakav je osjećaj predstaviti ''Beskućnika'' u Hercegovini, uvijek živo oslikanom u Vašim knjigama, scenama, zvukom, scenografijom, karakterima...?

Naravno da mi je drago i važno doživjeti promociju ove knjige u Hercegovini. Pogotovo što će promocija održati u knjižari koja nosi ime Iva Andrića, meni možda najvažnijeg pisca uopće. A što se tiče same Hercegovine, ipak bih još jednom prizvao Mirka Kovača i njegov opis rodnog kraja, rodne grude, Da parafraziram, naljepši je zavičaj koji smo sačuvali u srcu. Onaj stvarni možda nije tako lijep, možda nije nikada ni bio.