Piše: Slavoj ŽIŽEK (Peščanik)

Kad temeljni dogovor koji drži društvo na okupu počne da se urušava, što se izgleda dešava širom svijeta, umnožavaju se glasine i teorije zavjere. Čak i kad je glasina očigledno besmislena, ili naročito tada, u stanju je da pokrene duboko ukorijenjene strahove i predrasude.

Savršen primjer, koji sam već pominjao, odigrao se krajem avgusta 2023, kada je sveštenik poznat kao „otac Antonije“ obredno isprskao osvećenom vodom osam metara visoku statuu Staljina u ruskoj oblasti Pskov. Mada je crkva stradala tokom Staljinove vladavine, objasnio je sveštenik, zahvaljujući tome imamo puno „novih ruskih mučenika i ispovjednika kojima se sada molimo i koji nam pomažu u obnovi naše Otadžbine“. Ova logika je samo na korak od ideje da Jevreji treba da zahvale Hitleru što je stvorio uslove koji su omogućili osnivanje izraelske države. Ako to zvuči hiperbolično, ili kao loš vic, imajte u vidu da pojedini cionistički ekstremisti bliski izraelskoj vladi otvoreno zastupaju upravo takav stav.

Da bismo shvatili kako ova izopačena argumentacija uopšte ima uspjeha, prvo da konstatujemo kako u razvijenim zemljama dolazi do eksplozije nemira i pobuna kada se siromaštvo smanji. Protesti 1960-ih – od šezdesetosmaša, soixante-huitards, u Francuskoj do hipija i jipija u Sjedinjenim Državama – odvijali su se u zlatno doba države blagostanja. Kad ljudi dobro žive, požele još više.

Treba uzeti u obzir i višak užitka koji donosi društvena i moralna perverzija. Recimo, nedavni napad Islamske države na arenu Krokus Siti u Moskvi, kada je ubijeno 144 ljudi. Ono što je za jedne terorizam, drugi smatraju činom oružanog otpora u odgovor na ogromna razaranja koja je ruska vojska izvršila u Siriji. Šta god da je u pitanju, nešto se značajno dogodilo poslije napada: ne samo da su ruske snage bezbjednosti priznale da su mučile osumnjičene; to su i javno pokazale.

„U eksplicitnom videu objavljenom na Telegramu“, piše Džulija Dejvis iz Centra za analizu evropskih politika, „jednom od pritvorenika odsječeno je uho, koje je onda natjeran da pojede“. Nije ni čudo što je za pojedine izraelske ekstremiste Rusija model za tretiranje uhapšenih pripadnika Hamasa.

Ruski zvaničnici su to uradili ne samo da bi odvratili potencijalne buduće napadače, već i da bi saplemenicima pružili užitak. „Nikad ovo nisam očekivala od sebe“, napisala je Margarita Simonjan, ruska propagandistkinja koja vodi državni medij RT, „ali kad vidim kako ih povijene dovode u sudnicu, pa čak i to sa uvetom, osećam izuzetno zadovoljstvo.“ Fenomen nije ograničen samo na Rusiju. U Tenesiju, pojedini zakonodavci traže da se vrate javna vješanja (i to na grani) osuđenih na smrtnu kaznu.

Gdje je tome kraj? Što naprosto ne bismo vratili predmodernu praksu javnog mučenja osumnjičenih kriminalaca do smrti? Još važnije, kako se „normalni“ ljudi mogu dovesti u stanje da uživaju u takvom sadističkom spektaklu?

Sažet odgovor glasi da to zahtijeva jedinstvenu moć neke vrste mitskog diskursa, religije ili poezije. Kako je to nevoljni saputnik nacista Ernst Jinger objasnio: „Svakoj borbi za vlast prethodi verifikacija slika i ikonoborstvo. Zato su nam potrebni pjesnici – oni pokreću svrgavanje, čak i titana.“

Čini se da poezija igra važnu ulogu u Izraelu. Haaretz je 26. marta objavio priču u kojoj se objašnjava „kako izraelska vojska koristi osvetničku poeziju da podigne moral“. Antologija koju su objavile Izraelske odbrambene snage, donosi pjesme koje „izražavaju želju za osvetom i opisuju borbu u Gazi kao vjerski rat“. U saopštenju od 13. oktobra, vojska poziva potencijalne autore „da se otisnu na poetsko putovanje i ponovo podstaknu veliki izraelski duh“, kako bi „podigli ratni moral“.

To što je izraelski premijer Benjamin Netanjahu poslije 7. oktobra pominjao Amaleke (biblijske neprijatelje Jevreja opisane u Tori) očigledno nije bilo dovoljno. Trebalo je to dopuniti savremenim stihom. Ili je možda Netanjahuova biblijska referenca prenijela više nego što je želio da kaže. Uostalom, prema Starom zavjetu, kada su Jevreji dolutali do brda u Judeji pod kojim su živjeli Amalečani, pojavio se Jehova i naredio Isusu Navinu da ih sve pobije, uključujući njihovu djecu i životinje. Ako to nije „etničko čišćenje“, taj izraz onda ništa ne znači.

Vrijedi se sjetiti da je Njemačka bila poznata kao zemlja pjesnika i mislilaca – Dichter und Denker – prije nego što se okrenula sudijama i dželatima, Richter und Henker. Ali šta ako su te dvije verzije sličnije nego što se čini? Ako se naš svijet postepeno pretvara u svijet pjesnika i dželata, biće nam potrebno više sudija i mislilaca da se suprotstavimo novoj tendenciji i povratimo svoje moralno uporište.