Ne samo ograničene sposobnosti ruskih snaga na terenu, nego i rastuća strukturna militarizacija ruske ekonomije, u sve većoj mjeri komplicira kremaljske napore da se okonča rat u Ukrajini. Suprotno očekivanjima da će ekonomska ograničenja osujetiti sposobnosti Rusije da održi svoj rat u Ukrajini i uporno nastavlja s borbama, upravo opasnost od ekonomskog kolapsa mogla bi natjerati Vladimira Putina i njegove dužnosnike da još udvostruče militarizaciju i potraže načine za daljnju konfrontaciju, čak i ako agresija na Ukrajinu završi.

Naime, kako za Financial Times analizira Elina Ribakova, viša saradnica na Institutu za međunarodnu ekonomiju Peterson i direktorica programa za međunarodne odnose na Kijevskoj školi ekonomije, ruska ekonomija porasla je za 3,6 posto prošle godine, a predviđa se da će ojačati za više od tri posto u 2024. Unatoč opsežnim sankcijama i ograničenju izvoza, za koje se očekuje da će dugoročno spriječiti ulaganja i potencijalni rast, ruske vlasti hvale se kratkoročnim uspjehom u izbjegavanju duboke recesije u 2022. godini i postizanjem kasnijeg snažnog rasta.

Velik dio ovog uspjeha oslanja se na širenje vojno-industrijskog kompleksa. Zakašnjelo i neučinkovito uvođenje ograničenja cijena nafte omogućilo je Moskvi da poveća fiskalne prihode i iskoristi ih za poticanje domaće ekonomije. I dok ograničenja izvoza ometaju rusku vojnu proizvodnju i poskupljuju je, ona još nisu rezultirala dosezanjem tačaka gušenja ekonomije ili prekidima u opskrbnim lancima.

Rast na sve strane

Fiskalna potrošnja usmjerena je na potporu proizvodnji vezanoj uz rat. Izravna vojna potrošnja se više nego utrostručila, na više od 100 milijardi dolara, odnosno šest posto BDP-a, u odnosu na razdoblje prije pokretanja invazije na Ukrajinu. Budući da je više od četvrtine državnih rashoda Rusije skriveno od javnosti, stvarna potrošnja povezana s ratom vjerovatno je znatno veća.

Rusija sada raspolaže sa 6.000 vojno-industrijskih kompanija, što je golemo povećanje u odnosu na predratnu brojku od manje od 2.000. Ova poduzeća zajedno zapošljavaju više od 3,5 miliona ljudi koji rade 24 sata dnevno u tri smjene i sa šestodnevnom radnom sedmicom, što postaje norma.

Od početka ruske invazije punog opsega na Ukrajinu, radna snaga u ovom se sektoru značajno povećala - novih je najmanje pola milijuna zaposlenika. Također, plaće su od početka rata porasle za 20 do 60 posto, a mnoge firme nude izuzeće od služenja vojnog roka i službe. Ta povećana potražnja u vojnom sektoru, zajedno s velikim gubicima ljudstva na ukrajinskom bojištu, dovela je stopu nezaposlenosti u Rusiji na dosad najnižu razinu od 2,8 posto.

Industrijska proizvodnja također je u porastu, potaknuta sektorima kao što su industrija metala, izgradnja strojeva i hemijska proizvodnja. To se barem djelomično može pripisati vojno-industrijskom kompleksu. Nova zapošljavanja, rast dohotka i povećano prikupljanje poreza također su posljedica ratnog ‘booma‘. Regionalne vlade izvještavaju da je ovaj rast postignut "uspostavom novih proizvodnih pogona, što uključuje izgradnju industrijskih kompleksa, razvoj poduzeća i stvaranje značajnog broja novih radnih mjesta".

Štoviše, regije koje su godinama jedva ‘spajale kraj s krajem‘, sada doživljavaju gospodarski uzlet zbog preusmjeravanja proizvodnje na ratne napore. Za ruske građane, odluka da podrže rat više see ne donosi samo pod utjecajem političke retorike i propagande - sada se radi o pragmatizmu.

Istovremeno, pomak prema ekonomskim aktivnostima vezanim uz rat više nije samo ciklička, kratkoročna politička mjera, već se radi o strukturalnom pomaku. Iako bi se upravljanje cikličkom prilagodbom moglo pokazati izazovnim, Banka Rusije ulaže određene napore u ‘hlađenje‘ zahuktale ekonomije održavajući kamatne stope na 16 posto, što je znatno iznad trenutačne stope inflacije od 7,7 posto.

No, ponovni zaokret od strukturnih ulaganja tijekom rata bio bi i bit će golem izazov. Desetljećima se Rusija borila s nedovoljnim ulaganjima i regionalnom nejednakošću, pri čemu je tek nekolicina regija u kojima se prvenstveno proizvodi uobičajena roba široke potrošnje doprinosila sistemu budžetskih transfera.

Činilo se da raniji nacionalni projekti i predsjednički dekreti nisu to mogli promijeniti, no onda se dogodio rat. Pokušaju li ruske vlasti zaustaviti militarizaciju, tvrdo gospodarsko prizemljenje moglo bi povećati pritisak na vlasti u Kremlju, koje već pribjegavaju pojačanoj represiji kako bi zadržale vlast. Također, moglo bi doći do eskalacije unutarnjih sukoba oko ograničenih resursa.

Uzimajući u obzir te izazove, za ruske vlasti bi mogao biti pragmatičniji izbor da nastave s militarizacijom. Umjesto da predstavlja ograničenje, zaključuje Ribakova, rusko bi gospodarstvo na kraju moglo postati dodatni poticaj za produljenje rata u Ukrajini.