REPUBLIKA SRPSKA – NAJVEĆE AUTORSKO DJELO ALIJE IZETBEGOVIĆA

(Reagiranje Džemaludina Latića na tekst Senada Avdića - OBRAČUN NA ŠEHIDSKOJ DESNICI, Slobodna Bosna, 3. 5. 24.)

Senad Avdić, kada smo u pitanju ja i moj brat Nedžad, ne može da ne vrijeđa i pjeni od mržnje prema nama na svom privatnom portalu. Samo prije nekih mjesec dana na istom portalu objavljena je rečenica da je "Alija Izetbegović stalno govorio o cjelovitoj BiH, a sve je učinio da je podijeli", a sada se, u svome novom delirium tremensu, ne smije ni da potvrdi nešto što uopće nije bilo nečasno sa njegove strane, ali ja ga razumijem: on ima dubok razlog da to zaniječe – valja bljuvat' pa lizat'. O čemu se radi?

Kao svjedok naše moderne historije, prozvao sam brojne historijske ličnosti (sa navodnicima ili bez njih) da isto tako svjedoče o pokušajima podjele naše zemlje (koje se, kao što je svima poznato, nisu ostvarile). Među njima i Senada Avdića, poznatog novinara na bh. "ljevici" (pod navodnicima, dakle), koji je prema meni zauzeo neprijateljski stav već 1983. g. i nije ga promijenio nikada – sve do 1993. g. kada je predsjednik zatražio da se ujedine "Ljiljan" (koga sam osnovao i vodio sve do 1994. g.) i Avdićeva "Slobodna Bosna", i to sa jasnim ciljem (koga je meni izrekao): da ja u "Ljiljanu" obrazlažem vjerničkom narodu da se Bosna mora podijeliti ("to traži međunarodnu zajednicu" i slične tvrdnje), a Avdić da obrazlaže komunističkom dijelu našeg naroda. Eno zajedničkih izdanja "Ljiljana" i "Slobodne Bosne", eno i mojih i Avdićevih tekstova u tim izdanjima! I to se i desilo: ja i moj brat smo voljeli rahm. Aliju, poštovali ga i slušali kao vjerovatno nikoga u našoj društvenoj i političkoj javnosti, obojici smo pristali da se ujedinimo sa Avdićem za njegov (Predsjednikov) hatar, čak drugovali nekoliko mjeseci sa Avdićem, i to je trajalo sve dok ja nisam odbio da učestvujem u Predsjednikovom nepromišljenom naumu. Nakon toga, "Ljiljan" i Bošnjačka tv (koju sam također vodio) ugašeni su uz pomoć dinastičkih krtica i krimosa te "slavnog" pravosuđa pod kontrolom Oca i Sina, a Avdićeva "Slobodna Bosna" je dobila ogromne donacije i do danas je sponzorirana od iste adrese.

Na spomenutoj diskusiji (v. stranici BANU "Kulin ban") oponirao sam akademiku Kurtćehajiću da su SDA i Islamska zajednica na Prvom bošnjačkom saboru "bile za podjelu Bosne". O tome nije bilo riječi, niko (osim rahm. prof.dr Muhammeda Nezirovića) nije progovorio o tome, ali – prema svjedočenjima akademika Muhammeda Filipovića – u pobočnim prostorijama Holiday Inna Bosna se uveliko dijelila, čak je bila donesena i mapa "Muslimanije" itd., o čemu bi danas mogao svjedočiti jedini preostali živi svjedok tih događaja, akademik Rusmir Mahmutčehajić.

Ono što je mene ponukalo da zaključim – i to i sada tvrdim - da je Prvi bošnjački sabor sazvan radi podjele Bosne jeste stav Alije Isakovića (ključnoga govornika na tome skupu) objavljen u "Ljiljanu" malo poslije Sabora, koji glasi: samo muslimani su Bošnjaci ... (Taj stav imate i na: https://www.biserje.ba Alija Isaković, Ko je Bosanac, ko Bošnjak, ko musliman.) Bosanski jezik, a naše "historijsko ime" Bošnjak - kako to? - pitao sam rahm. Aliju Isakovića, a nikad nisam dobio odgovor na to pitanje.

(Odgovor je i meni i svim "Bošnjacima" dao Milorad Dodik u nedavnom intervjuu za Face tv kada nam je svima od najvećeg autorskog djela Alije Izetbegovića, Republike Srpske, ženerozno poklanjao jedan komadić – Potočare.)

Eto, samo zbog te moje geste: da ne učestvujem u podjeli Bosne, zbog moga javnog svjedočenja (u intervjuu na Face tv o UCJENI pod kojim je bio rahm. Alija) i zbog ovog javno postavljenog pitanja, mene i mog brata Senad Avdić i idolopoklonici dinastije Izetbegovića na najsvirepiji način progone već 25 godina! Haram im bilo ovog i Onog svijeta! Ali – ćeraćemo se mi još: uskoro ćemo svjedočiti o tome UDBAŠKO-KOS-ovom progonu pred čitavim bošnjačkim/bosanskim narodom, i šire!

(Acc. prof.dr. Džemaludin Latić)

SENAD AVDIĆ - DŽEMALUDINU LATIĆU: Mladomuslimanski predratni tutor i zaštitnik Dobrica Ćosić je ipak lagao "patriotskije, maštovitije i inventivnije"

Džemaludin Latić uporno ponavlja da ja vodim kampanju protiv njega i njegovog brata. I to, kako navodi, pune četiri decenije (od 1983.) godine uz mali intermezzo od "nekoliko mjeseci", zatišja i primirja kada smo, tvrdi on, tobože "drugovali".

Nikakvu ja kampanju, osobito ne personalne naravi ne vodim protiv Latića, osim što, s vremena na vrijeme, reagiram kada u svoje glupave laži iz njemu poznatih razloga udjene i moje ime. Ne smeta meni, niti me iritira Latić, mene općenito i pojedinačno nerviraju laži izgovorene i napisane u javnom prostoru, a Latić ih neštedimice proizvodi u svom podozrivom, impresionističkom i improvizatorskom odnosu prema činjenicama, što se u narodu najčešće zove laganje.

Latić je, dakle, u svom odgovoru na moj tekst proširio i produbio svoj bunar laži, iz kojeg crpi kaskade naknadne pameti. Kako takvog neukog bezobraznika utjerati u istinu pozivajući se na provjerene činjenice:

- Da nikada s njim nisam drugovao, nego da smo se sreli u dvije manje-više slučajne prilike.

- Da nije izašao niti jedan zajednički broj "njegovog Ljiljana" i "moje" "Slobodne Bosne", jer su Latić i društvo odbili da se iz Ljubljane vrate u Sarajevo početkom 1994. godine, što je, koliko znam, od njega tražio Alija Izetbegović, i tadašnji ministar informiranja i kulture rahmetli prof. Enes Duraković. Još ima živih svjedoka (recimo profesor Nerzuk Ćurak) pred kojima je prof. Duraković svjedoči o Izetbegovićevoj reakciji na odbijanje Latićeve ljubljanske dezerterske ekipe da se prebace u Sarajevo: "Prvi put sam u životu čuo Aliju da glasno psuje" .

- Da ni Džemaludin Latić, niti bilo koji drugi, sustavniji, ozbiljniji i ubrojiviji od njega ne može se pronaći u hiljadu stranica tekstova čiji sam autor u posljednja tri-četiri decenije retka koji bi makar u aluziji prepoznao moju suglasnost sa idejom podjela Bosne i Hercegovine. Može, međutim, bez velikog truda naći hiljade stranica protivljenja toj nakaznoj projekciji iza koje su stajali Latićevi ahbabi, pa i onaj najodgovorniji među njima, Alija Izetbegović.

"Nema većeg džihada od govorenja istine" , govorio je, ohrabrujući me, jedan zenički efendija pozivajući se na brojne citate iz Svete knjige, poput upozorenja Gospodara Sveznajućeg. "O vjernici, bojite se Allaha i govorite istinu". Nikad nisam bio neki veliki vjernik, kako počinje ona pjesma "Zabranjenog pušenja", ali sam barem u tom slučaju, voluntaristički "došao tobe".

Profesor tefsira, tumač Kur'ana, Džemaludin Latić u svom javnom djelovanju, međutim, prigrlio je mantru svog beogradskog kolege i predratnog zaštitnika Dobrice Ćosića prema kojoj je "laž vid patriotizma" i suglasio se da treba da, pogotovo pisci i intelektualci trebaju da "lažu stvaralački, maštovito i inventivno".