Na današnji dan 25. maja 1992. godine otvoren je koncentracioni logor "Omarska".

Koncentracioni logor "Omarska" ili Rudnik Omarska je bio koncentracioni logor za zatvaranje i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, sa područja općine Prijedor tokom 1992. godine za vrijeme agresije na BiH.

Logor su organizirale lokalne vlasti, nakon nasilnog preuzimanja vlasti, od strane Srpske demokratske stranke, u općini tokom mjeseca maja 1992. godine. Organizirana je sistematska kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva prijedorske regije, a njihova imovina je pljačkana i uništavana.

Tačna lokacija logora je rudnik željezne rude "Omarska", udaljen nekoliko kilometara od istoimenog dijela u općini Prijedor. U logoru je bilo zatvoreno, u krajnje nečovječnim uvjetima, više hiljada ljudi. Logoraši su bili izloženi torturi različitog tipa: fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju, silovanjima i raznim oblicima seksualnog mučenja, te ubistvima.

Logor je bio dio organiziranog sistema deportacije, zatvaranja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva tokom 1992. godine. Na teritoriju općine Prijedor, uz logor "Rudnik Omarska", djelovalo je više sličnih mjesta mučilišta i stratišta poput "Keraterma" u Prijedoru, "Trnopolja" kod Kozarca i drugih, a usko su povezani i s koncentracionim logorom "Manjača" na teritoriju općine Banja Luka. Kroz logor "Rudnik Omarska" prošlo je više hiljada ljudi.

U logoru su bile zatočene i žene, kao i djeca. Podaci kažu da je žena bilo 37, od toga ih pet nije preživjelo, a maloljetnika je bilo 28. Logor je raspušten nakon što su ga otkrili i posjetili američki i britanski novinari.

Ed Vulliamy, novinar uticajnog britanskog Guardiana bio je jedan od njih.

"Vidjeli smo kako iz hangara u dugim kolonama izlaze iscrpljeni logoraši, trepćući zbog izloženosti sunčevoj svjetlosti. Bili su po cijelom vanjskom prostoru, a iznad njih se nalazio stražar naoružan strojnicom. Ušli su u menzu gdje su poput izgladnjelih pasa iz zdjela jeli supu. Oči su im izgledale kao da željno očekuju kazati istinu koja je preopasna da se izgovori u prisustvu stražara. 'Ne želim lagati, ali ne mogu reći istinu', rekao je jedan logoraš", zapisao je Wulliamy.

"Sjećam se i sjećat ću se dok sam živ, vriske žena koje su bile napolju ili u prvoj sobi. Nikad neću zaboraviti njihovu vrisku i krikove. Onda sam osjetio smrad spaljenog mesa. Znate da meso kada počne da gori ima specifičan miris, a taj miris spaljenog mesa miješao se s mirisom zapaljenih guma", svjedočio je pred sudom svjedok o događajima u Omarskoj.

"Nas su tukli, psihički zlostavljali, izgladnjivali i ostavljali žedne. To je jednostavno nemoguće opisati. Nekada bi stražari ulazili u prostorije pune zatočenika nasumično premlaćivali svakoga ko bi im pao šaka", svjedočio je pred sudom u Hagu Emir Beganović 1996. godine u predmetu Duška Tadića i 2000. godine u predmetu Kvočka i drugi.

Prema iskazima svjedoka, sa suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), u logoru je bilo pritvoreno i više desetina žena. Dio njih bio je izložen sistematskim mučenjima i silovanjima. Računa se da je na području prijedorske općine likvidirano preko tri hiljade ljudi bošnjačke i hrvatske narodnosti.

Od tog broja Bošnjaci su činili preko 90% stradalih. Njihovi tjelesni ostaci se ekshumiraju na širem području prijedorske regije. Do sada su u preko 50 masovnih grobnica pronađeni ostaci preko dvije hiljade ljudi. Zabilježeno je i više primjera pomaganja zatvorenika od strane lokalnog srpskog stanovništva.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju vodi se više sudskih procesa pojedincima osumnjičenim za zločine počinjene u logoru. Dio njih je osuđen, a dio sudskih procesa je prebačen na bosanskohercegovačke sudove.

Pokrenuta je inicijativa da se ovo strašno mučilište i stratište obilježi dostojnim spomen-obilježjem. Ono bi uz spomenik žrtvama fašističkog terora Drugog svjetskog rata na Mrakovici, bilo važno mjesto na kojem bi se buduće generacije opominjale na opasnosti fašizma.

(Vijesti.ba)