Charlie Rubin je američki pisac televizijskih komedija, producent i profesor na njujorškom univerzitetu. Rubin je bio jedan od pisaca scenarija za kultnu američku seriju „Seinfeld“ koje je prikazivana i na našim prostorima. Seinfeld se prikazivao devet sezona između jula 1989. i maja 1998. godine.

Rubin u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ kaže, između ostaloga, da su svi pisci komedija htjeli raditi na ovoj popularnij seriji tada, te da su jedni na njega gledali oduševljeno, a bilo je i kolega koji su mu zamjerili ovaj poslovni angažman.

Svi Vas povezuju sa kultnom serijom „Seinfeld“, koliko je teret ili zadovoljstvo bilo pisati scenarij za ovaj američki sitcom?

Pa bilo je oboje, kao što možete zamisliti. Svi pisci komedija su tada željeli taj posao. I bilo je nešto prijatno u tome kako te ljudi odjednom gledaju. Dakle, jedni su na mene gledali sa oduševljenjem, a drugi su mi zamjerali. Sjećam se jednog poznanika koji je tada svratio kod mene u ured u Studio City na ručak. Spuštene glave mi je šapnuo: „Kako to da su sada ovdje svi pisci sa kojima sam radio, a ja nisam?“. Onda je prešao na mene: “I ti si ovdje, a ja sam radio na više emisija nego ti. Teško je to razumjeti.”  Pa Robby, ako ovo čitaš, još uvijek sam smiješniji od tebe. To je razlog. I tada, kao i sada. Zauvijek će to biti tako.  (Je li to bilo neljubazno?) Usput, mislim da me više ljudi povezuje s nesretnim djetinjstvom.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan, može li proći dan a da nešto ne napišete?

Ne bi trebao proći jedan dan a da nešto ne napišem. Čak i ljudi koji pišu šale za stand-up komedije koje se izvode kasno naveče ustaju u pet ujutro da bi napisali na desetine šala za svoj kratki nastup.  Kada su kako se kaže „između poslova“, odnosno, znate, nezaposleni - oni pišu. Jer ako ste profesionalac u svom poslu morate to i ostati. Zato što je to prefesionalna vještina koja mora da se brusi.  I jer ne možete prestati (pisati).  Ponekad ljudi - idioti, ulizivački - govore o komediji kao o nečemu što su “samo šale.” Ipak, pisanje komedija zahtijeva razne vještine, od kojih je samo jedna pisanje šala. 

Jednom sam bio na sastanku na fakultetu i spomenuo da želim zaposliti “prvoklasnog pisca komedija". Jedan predavač je rekao: "Ah Charlie... nama treba pravi pisac."  Odgovorio sam: “Izvini, jesi li ti ikada napisao vic?  Jer evo što mislim da bismo trebali učiniti: trebali bismo otići, vratiti se za nekoliko dana pa da čujemo neke vaše šale. Jer ništa nas neće tako staviti na naše mjesto.”

Također radite sa studentima. Profesor ste televizijskog pisanja na Odsjeku za dramsko pisanje na Univerzitetu New York. Kako je raditi sa današnjom djecom, koliko su znatiželjni u vremenu instant produkcije i brzine dostupnosti informacija?

Dobro pitanje. I istina je, instant pristup internetu nije saveznik u ovome. Za karijeru treba vremena. Iskustvo je bitno.  Ljudi iz TV-mreže su pokušali odgovoriti Jerryja Seinfelda od Larryja Davida.  Rekli su: "Težak je." 

Ali Jerry nije popuštao.  Rekao je: "Glas ovog tipa kao stand-up komičara je ono što ne mogu čuti (vidjeti) na TV-u, a u svojoj emisiji - to želim.”  Dakle, tu je Seinfeld zapravo počeo: Jerry Seinfeld je zaposlio Larryja Davida i zatim se zauzeo za njega.

Larry i Jerry također su željeli pisce koji su bili zaluđeni, posebno romantično, ali su iz toga izašli smiješniji ili ogorčeniji, jer ogorčenost je bolja.

O svojim studentima ne razmišljam kao o djeci.  Oni su pisci, baš kao i ja.  Prije mnogo godina pozvan sam da podučavam pisanje u zlaglasnom zatvoru s maksimalnim obezbjeđenjem Sing Sing koji se nalazi na sjeveru države, gdje je druga volonterka zatvorenike nazivala svojom "djecom".  Vidio sam kako je razmaženo gledaju i shvatio da neće biti lako reći toj grupi: "Ne razumijem ovu rečenicu."

Šta biste preporučili građanima u BiH koju seriju, film vrijedi pogledati i zašto? Šta je to što Charlie Rubin rado voli pogledati nakon svih ovih godina?

Trebalo mi je četrdeset godina da pogledam “Upstairs, Downstairs”, jer prije 40 godina više sam volio Monty Python i SNL (Saturday Night live - Subota veče uživo).  “Upstairs, Downstairs” počinje loše, ali se serija odlično izvlači nakon otprilike tri ili četiri epizode. Volim takve serije u kojima možete vidjeti kako se umjetnički proces rješava sam od sebe.  Obično je obrnuto: odličan početak biva sabotiran. 

Stara američka serija “St. Drugdje” je takva – melodramatična prva sezona, a zatim velika umjetnost u ostalim sezonama.  A serija „Borba!“, još starija, počinje kao standardna ratna serija o Vodu, naredniku i nacistima, a onda nas sjajnom glumom, režijom i tekstom neočekivano gane.  “Zona sumraka” naravno.  One poznate poput "To Serve Man" baš i ne drže.  Ali postoji jedna o slanju dadilje robota natrag u fabriku - jer su djeca prerasla model - koja će vam slomiti srce.

Znamo da ste veliki fan New York Knicksa, imate sezonsku ulaznicu. Jeste li razočarani ovom sezonom Knicksa? Sad kad su u finalu Boston i Dallas – za koga navijate?

Ne mogu biti razočaran najboljom sezonom Knicksa u posljednjih nekoliko godina.

Razgovarala: Sanela GOJAK