Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Jeste li i vi, u djetinjstvu, kada je vaš svijet još bio mlad a u njemu rasle zablude, one koje su činile floru i faunu Rajskog vrta, zablude kojima dugujemo predstavu o čistoti i nevinosti svijeta – jeste li, kažem, i vi vjerovali da u stvarima postoje mala bića koja ih pokreću?

Šta bi drugo moglo pokretati, pa recimo – sat, ako ne patuljci koji skakuću po njegovim zupčanicima i uz zvuke Čajkovskog nose i guraju vrijeme sâmo? Znate o čemu pričam: živopisna, slatka bića, kao u onom crtanom filmu o malim obućarima koji, uz savršenu koreografiju udruženog rada, opravljaju cipele i uče djecu da je rad nešto lijepo i plemenito.

Jeste li vjerovali u to?

Pitam, jer ja jesam.

Kasnije, naravno, shvatimo da je svijet čudovišni stroj koji ne pokreću patuljci, nego pohlepa, nepravda i moć, da srce industrijske proizvodnje ne kuca u ritmu ruskih kompozitora, nego su to paklenski ritmovi, koji rađaju plamen što ga tvornički dimnjaci, strašni kao zmajevi iz priča o davnim vremenima, bljuju u nebo.

Kada se odrasli ljudi ponašaju kao da sve one stvari koje svakodnevno koriste, bez kojih ne mogu zamisliti svoj život, ne stvaraju ljudi, sa svojim jedinstvenim licima, imenima, porodicama, mukama i nadama, nego nevidljivi patuljci – nije to svar infantilnosti, nego cinizma.

Neko, ali mi ne znamo ko, odvozi smeće, čisti ulice i razgrće snijeg. Neko, ali mi te ljude ne poznajemo, kopa rudu bez koje ne bi bilo energije bez koje, opet, ne bi radio televizor koji smo upalili i čuli da su u nekom kopu stradali rudari.

Tragedija nikada ne stiže nenajavljena. Ona, tragedija, ima fine, građanske manire. Jednom kada su rudari mrtvi, čitamo kako su njihove smrti u kopovima česte, kako se zataškavaju, kako poslove od kojih zavisi bezbjednost ljudi rade nestručni, partijski pioni. Budemo obaviješteni kako se tragedija mogla očekivati. No sve je to kasno, odveć kasno. Današnji je čovjek kao šibica: pročita u novinama o nepravdi, to ga uznemiri, tada plane. Pa se brzo ugasi.

Njih se, rudara, sjetimo kada poginu. Žao nam ih je, naravno da jeste, ali ubrzo stiže vijest o novoj tragediji, negdje drugdje, kamo tada seli naša sućut.

Da li zbog grižnje savjesti, jer nikada nisam naučio da doista prihvatim te ljude, prave radnike, da li zbog toga što sam bio loše dijete radničke Jugoslavije, volim Petersenov film Savršena oluja (The Perfect Storm). U kojem mali ribarski brod malih ljudi iz malog grada u Massachusettsu zahvati moćna super-oluja. Koja ih na kraju proguta. Taj film volim između ostalog i zato što rad, ljudsko pregalaštvo koje se suprotstavlja prirodi prikazuje kao herojski čin. Ljudi u Petersenovom filmu radom stižu do trijumfalne smrti. Savršena oluja počiva na pretpostavci da rad ima snagu da transcendira.

Manuelni rad, međutim, rekosmo li, odumire.

U koliko naših gradova, recimo, više ne možete kupiti domaću jufku za pitu? Zvuči poznato: mala radnja u sjeni sahat-kule, gdje se išlo po jufku i kadaif, nije izdržala pojavu velikih trgovinskih lanaca koji su istrijebili zanatske radnje.

Puknu vam cipele – nemate ih gdje popraviti. Nema više obućarskih radnji. Ljudi, uostalom, sve manje hodaju. I po hljeb i mlijeko se ujutro ide kolima. Još malo pa će noge doživjeti sudbinu mozga – neće nam više trebati. Šta u takvom svijetu da rade obućari, koji su svoje živote provodili u plavim mantilima, u malim, tamnim radnjama, u mirisu ljepila, krpeći cipele da preguraju još jednu zimu? Ima li šanse da opstane šuster, taj neprijatelj sistema koji počiva na tome što svake godine stare cipele bacite i kupite tri para obuće koja vam ne treba.

Popravljati stare stvari i tako sprječavati ljude da kupuju nove – to je terorizam. A sa teroristima se, kao što znamo ne pregovara. Stoga, baj-baj obućari.

Popili biste bozu, koja vas uvijek sjeti djetinjstva? Neće moći. U slastičarnama gdje su prodavali bozu sada prodaju sokove takozvanih renomiranih svjetskih brendova, sa pulpom i alojom. Tamo gdje su nekada pravili dobre tulumbe, sada prave nejestiv, bezglutenski tiramisu.

Ovo je tekst o stvarima koje su nestale. A dok su nestajale, oni koji su nestali sa njima, ni o čemu drugome nisu pričali, osim o tradiciji i identitetu. Ali tradiciju i identitet ne čine velike vjerske i patriotske priče koje se pričaju uz espresso, pod suncobranima sa logotipom coca-cole. Tradicija i identitet nemaju nikakve veze sa vjerskim zajednicama, nacionalnim strankama, manjinskim pravima, etničkim projektima, nacionalnim akademijama i književnostima.

Tradicija i identitet, to vam je Frank Caprain film uživo, to vam je kada svoje dijete povedete na tulumbe u slastičarnu gdje je vas vodio vaš otac, pa putem sretnete odavno penzionisanog obućara kojega se sjećate još iz djetinjstva. Sa njim se pozdravite učtivo, kako se nekoć pozdravljalo sa starijim ljudima, kao što ste ga onomad pozdravljali, pa čitava scena djeluje kao zamrznuta u vremenu: kao da obućar nikada nije mrdnuo iz svoje radnje, kao da je čitav vaš život prošao između dva koraka – prvog, koji ste napravili držeći za ruku oca, i drugog koji pravite držeći dijete za ruku.

Svijet koji smo znali na naše oči nestaje. I nestaje sve većom brzinom. Pejzaži koje pamtimo – makija koja se spušta u more; rijeke od žutog cvijeta žukve koje se ulivaju u sve nijanse plavog, od prozirnih plićaka do modre pučine – postaju skladišta zalud iskorištenog građevinskog materijala koja neki zovu i naseljima.

Nestaju mirisi i zvuci sa kojima smo živjeli. Dok su postojali, bili su svakodnevni. Kroz njih smo prolazili kao da ih nije. Sada, kada ih doista nema, njihovo odsustvo osjećamo kao nenadoknadiv gubitak. Isto je sa bliskim ljudima i mirisom borove šume – mokra zemlja, smola, jod – u rano jutro: morali su nestati da bismo shvatili koliko su nam potrebni. Svaki taj nestanak nije drugo do kraj svijeta. Čitav život je niz intimnih, mikro-krajeva svijeta: ono što smo voljeli nestaje, a nostalgija postaje naša religija. Očajnički se trudimo da se prisjetimo što više toga. Ali sjećanje blijedi: tako je mnogo onoga što gubimo i tako malo onoga što uspijevamo u sjećanju sačuvati. I samo golema tuga, koju neki zovu melanholijom, dok smo je još u stanju osjetiti, svjedoči da je, tamo gdje se na koncu otvara zjapeća praznina, nekada bilo nešto.