Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Crna Gora i Albanija su kao Del Boj i Rodni evropskog proširenja – priča ima puno epizoda, uvijek se nešto iskomplikuje, nikad da završi. Plus: svaka sezona je zabavna, puna nade i smijeha – kao kad se vozite od Budve ka Tivtu kroz predio koji liči na Gazu, a na radiju je ministrica Gorčević koja objašnjava kako, kao Usein Bolt ekipu iz doma penzionera, dostižemo i prestižemo sve evropske standarde; zapravo je sve u Crnoj Gori toliko dobro i napredno i evropski da će EU odlučiti da nas primi retroaktivno – 2028. će nas primiti 2021.

Da se vratimo na evropsko-crnogorsko-albanske „Mućke“ –  u svakoj sezoni Del Boj ponavlja istu repliku: „Sljedeće godine u ovo doba bićemo u EU“.

Ne znam, ali pretpostavljam da Spajić i Rama, dok su bili u Londonu, nisu posjetili Pekam – zavičaj „Mućki“ – i tako odali počast najbalkanskijim likovima u povijesti evropske umjetnosti. No sa sigurnošću znamo da su se njih dvojica koškali.

Ramin smisao za humor je kao one zgrade koje je okrečio da liče na teletabise, dok je još bio gradonačelnik Tirane: njemu je super dok svi ostali prevrću očima.

Spajiću, pak, želimo da oštrinu koju je pokazao prema Rami sljedeći put pokaže kad Crnu Goru bude ponižavao Aleksandar Vučić. Za početak, imaće priliku da odlučnost pokaže prilikom uklanjanja blokade na putu ka EU koju mu je ovaj postavio u Zeti. Što bi rekao prost narod: Hic Botunum, hic salta.

Elem, lijepo se jutros istračasmo. Ali nismo zato śeli.

Premijer Spajić je u Londonu izrazio neslaganje sa idejom takoreći asimetričnog prijema Crne Gore u EU: ono, prime nas ali nam ne daju da odlučujemo o evropskim poslovima. https://www.cdm.me/politika/spajic-protiv-modela-clanstva-u-eu-bez-glasa-suverenitet-veoma-bitan-crnogorcima/

Sad, ako ćemo pravo: znam ja nas, jebo ti nas, što vele. Mi, da se ne lažemo, u EU i ulazimo zato što nismo u stanju o sebi odlučivati kako valja, pa se nadamo da će oni to raditi bolje. Ako nismo u stanju odlučivati o sebi, zašto bi od naših odluka zavisile Njemačka ili Francuska?

U najboljem od svih mogućih svjetova, u nekoj vrsti alternativne realnosti, Spajić je u pravu. Principijelno, ako se odričeš dijela suverenosti, želiš poštovanje i pravo glasa zauzvrat. Principijelno, ako te neko pozove za sto pa ti kaže da možeš jesti tek kad veliki završe obrok, od onoga što na astalu ostane, to je poniženje. Ali poniženje je i kad ti neko daje pare da završiš školu, bolnicu ili cestu, jer to nisi u stanju sam izgraditi. Poniženje je kad ti neko svake tri godine govori kako ćeš ući u EU za tri godine. Poniženje je kad ti politiku ako ne vodiš, a ono značajno prilagođavaš uputama, savjetima i hintovima iz ambasada velikih zemalja.

Nema besplatnog ručka, nema besplatnih para. Ne možeš dokazivati ponos time što ti je neko udijelio pet eura za ručak, a ti ga, kad ti je rekao „nemoj to popiti, kupi burek“, poslao u tri lijepe materine i poručio mu da je to na šta ćeš potrošiti tvoje pare stvar tvoje suverene volje.

Povrh svega… Manje Brisela – više Beograda i Moskve. Paradoks je u sljedećem: u slučaju ulaska Crne Gore u EU zapravo je ovako – manje suverenosti je više suverenosti.

Da pojasnim. Za Crnu Goru, svaka forma ulaska u EU bolja je od neulaska. Alternativa neulasku u EU nije suverenost, nego izloženost velikodržavnom projektu našeg sjevernog susjeda. Stoga neulazak u EU znači manje suverenosti u perspektivi.

Ako sa stola maknemo ulazak u EU, šta ostaje? Ostaju BIA-izirane bezbjednosne službe; ostaje eksteritorijalna SPC za koju ne važe zakoni Crne Gore, o čemu dovoljno svjedoči slučaj spomenika Pavlu Đurišiću; ostaju revizionističke nekrofilske svečanosti; ostaje otvaranje svih identitetskih sukoba. Ostaje neprekidna orgija svih retrogradnih, sluganskih politika vladajućih ujedinjenih u jednom cilju – što manje suverenosti Crne Gore.

Jednostavno je. Ili EU ili bal vampira.